Na pitanje je li egzorcizam “tabu-tema”, isusovac p. Siniša Štambuk, odgovara s “i da i ne”. Odnosno, kako je kod te teme “potrebno razumjeti kontekst”.
– Zašto kontekst?
– Koliko mi je poznato, u svećeničkoj formaciji do početka 70-ih godina prošloga stoljeća, služba egzorcista je postojala kao nešto samo po sebi razumljivo (spadala je u tzv. niže redove). Na crkvenim učilištima, s druge strane, postojali su kolegiji poput demonologije i angelologije. Do tog vremena, svi su zaređeni svećenici ujedno bili i egzorcisti (makar to bilo samo nominalno, uz malu ili nikakvu praktičnu primjenu). O tome su učili i o tome bili dostatno ili barem u osnovama informirani.
Isto tako: rapidnim napretkom znanosti, početkom 20. st., a posebno sve jasnijim profiliranjem opće psihologije te nešto kasnije moderne psihologije i psihijatrije, nekim se ljudima iz Crkvenih krugova učinilo da je služba egzorcista – u doba takvog i tolikog procvata znanosti i otvaranja Crkve svijetu – pomalo zastarjela, pa i suvišna! Zato se od početka 70-ih, ta služba izuzima iz programa svećeničke formacije, a kolegiji demonologije i angelologije postupno se gase i padaju u zaborav. To nas navodi na to da su – od početka 70-ih godina na ovamo – svi svećenici koji su prošli novu i progresivnu formaciju, zapravo lišeni i najosnovnijih informacija o toj problematici! Dakako da je jasno da 50 godina nije kratko vrijeme!
Svjesni smo također da od 60-ih godina na ovamo postoje sve učestaliji prodori različitih istočnjačkih religija, vjerovanja i vjerskih praksi. Ne treba zanemariti ni utjecaj seksualne revolucije, ateizma, materijalizma, relativizma i mnogih drugih -izama, koji su dodatno zbunili suvremenog i duhovno izgladnjelog čovjeka. Ako tome dodamo i sve otvorenije prakticiranje okultnih učenja, osnivanja različitih škola, sekti, udrugâ i bratstava, onda ne čudi što broj osoba s duhovnim problemima rapidno raste.
Što se tiče tabu-teme: znam da je u nekoliko slučajeva došlo do zloporabe ovlasti dane svećenicima te je došlo do neželjenih posljedica. Stoga, oci biskupi – kada je o ovim stvarima riječ – nisu bez razloga oprezni, pa i podozrivi. Egzorcizam nije javna predstava niti način zabave za znatiželjnike i treba pomno nastojati da se poštuju i ovlasti i uvjeti, pod kojima su dotične ovlasti delegirane, kao i voditi brigu oko dobra svih osobâ uključenih u dotični slučaj ili službu.
– Vi niste egzorcist, no preveli ste na hrvatski jezik dokumentarac o egzorcizmu, u kojem se među ostalima pojavljuje i poznati egzorcist Gabrijele Amorth? Što je, zapravo, egzorcizam?
– Točno, nisam egzorcist, ali sam ipak preveo taj dokumentarac. William Friedkin, koji je dokumentarac snimio, ujedno je režirao i kultni film Egzorcist (1973.), koji je stekao naslov „najstrašnijeg filma svih vremenâ“, čija se radnja temelji na istinitom događaju. Više detalja o tome možete saznati iz samoga dokumentarca, pod nazivom “Đavao i otac Amorth”, koji je dostupan na YouTubeu.
– Zašto ste se onda odučili na to, ako to nije područje vašeg djelovanja?
– Kao svećenik sve češće sam dolazio u doticaj s ljudima koji traže, a ne nalaze odgovarajuću duhovnu pomoć, i to me zaintrigiralo, pa sam počeo o tome čitati i istraživati. Naišavši na ovaj dokumentarac, učinio mi se važnim i prikladnim da tu temu približim što većem broju ljudi. U filmu se o egzorcizmu govori s različitih pozicija – kako sa stajališta suvremenih medicinskih znanosti, tako i s duhovnog i vjerskog stajališta Katoličke crkve.
– U redu, što je egzorcizam?
– Egzorcizam je svečani obred Crkve koji se vrši – u ime i po ovlasti Crkve – kako bi Bog pogođenu osobu, oslobodio od đavolskog utjecaja. Po svojoj naravi egzorcizam je sakramental i njegova učinkovitost – osim o Bogu i zagovoru Blažene Djevice Marije i svetih, ovisi o brojnim drugim čimbenicima, od kojih su glavni: vjera pogođene osobe i njezina volja za oslobođenjem te vjera, odgovarajuća priprava i poniznost samog egzorcista. Načelno i u katoličkom kontekstu govoreći, obred egzorcizma može obavljati biskup ili svećenik, kojega je dotični biskup za to ovlastio. Iako je egzorcizam svečani i javni čin Crkve (koja djeluje preko biskupa ili svećenika, a po ovlasti Gospodina Isusa Krista), on se nikada ne izvodi javno! Egzorcizam je obred kojim se Crkva, kao majka, milosrdno saginje nad pogođenom osobom i snagom i vlašću koju prima od Sina Božjega, izgoni Božjeg i čovjekova neprijatelja. Mislim da je razumljivo da kad se iscrpe sva politička, diplomatska i mirovna nastojanja oko oslobođenja zarobljenih, poniženih i mučenih ljudi – i kad se svi ti napori od strane neprijatelja izrugaju – na red dolazi posebno obučena jedinica za oslobađanje.
– Današnjem čovjeku može zvučati nevjerojatno da se neki duh, zloduh, može uvući u drugog čovjeka?
– Previše je onih koji preko nevjerice i radoznalosti i ne htijući upadaju u mnogobrojne zamke koje je Božji neprijatelj posvuda postavio. Nije mi namjera, kad ovo kažem, da ljudi žive u strahu, pa da na svakom uglu „vide đavla“ nego da budu uistinu oprezni i da se čuvaju lakomislenog i samostalnog „istraživanja“, čemu su naročito skloni mladi. Uistinu oprezan može biti samo onaj tko poznaje Božju riječ i tko je otvoren i poslušan Božjemu Duhu. Ako ne poznajete pravila neke igre, kako možete biti opreznima i ne pogriješiti te u konačnici ne izgubiti?!
– Kako, zapravo, do toga dolazi?
Kako? Dopustite mi da ovdje povučem analogiju – kako dolazi do toga da se u nekoj kući nađe lopov ili ubojica? Postoje, dakako, mnogi načini. To može ovisiti o tome kakva je i kolika kuća; u kojem se okruženju nalazi; ima li čuvare; koliko se pomno zaključavaju vrata i zatvaraju prozori; kolika je pouzdanost i čestitost onih koji u toj kući rade i služe i sl. Tako je nekako i u ovim stvarima. Do duhovnih problema u manjem ili većem intenzitetu dolazi na različite načine. Neprijatelj, đavao, poput lopova ili kriminalca, pomno i na dulje vrijeme promatra i proučava život dotične osobe; koje su joj navike, sklonosti; slabosti i mane, pa to nastoji u najzgodnijem trenutku iskoristiti te ući i oplijeniti dotičnu osobu. Ipak, u ovom slučaju nije riječ o vrlo vještom i inteligentnom čovjeku, nego o nadljudski inteligentnom, potpuno iskvarenom i nemilosrdnom ubojici (ubojica ljudi od početka; usp. Iv 8, 44b), koji će štetu nastojati učiniti maksimalnom i fatalnom.
– Dakle, odgovornost je na samome čovjeku?
– Najčešće ljudi koji sebe smatraju vjernicima – i koji su obično u većini – ne žive svoju vjeru na način na koji to Bog hoće nego na način koji njima odgovara! Nerijetko žive u teškom grijehu, kao da to nije ništa loše; ili toga uopće nisu ni svjesni (jer kažu da svi tako žive), čime se odvajaju od Boga te gube Njegovu zaštitu i blagoslov. Postaju u duhovnom smislu nezaštićeni, a tada postaju laka meta i plijen Božjeg i našeg neprijatelja. Živeći „kao svi drugi“ prestaju prakticirati sakramente, koji im posreduju duhovnu snagu i milost ili ih čak primaju svetogrdno, što je posebno teško i pogubno!
– A što je eksperimentiranjem s okultnim?
To je drugi način na koji čovjek sebi i drugima može zagorčati život – zanimanje za područje okultnog. Posebno ako to prelazi i u praksu! Pojam okultizma ili okultnog označuje tajna ili skrivena znanja, nedostupna čovjekovim osjetilima (a time i običnom čovjeku, odnosno, većini ljudi).
– Kako definirate okultno?
U okultizam obično spadaju alkemija, astrologija, hermetizam, kabala, magija i numerologija. Ovom bih popisu dodao i prakse kao što su reiki, yoga, bavljenje kristalima, tarotom, poigravanje ouija-pločom, zazivanje duhova, rad s viskom, sve vrste čarobnjaštva, vještičarenja, čaranje, bajanje, proricanje sudbine iz graha, iz dlana, iz šalice kave; skidanje i nabacivanje uroka, prokletstava; izrada zaštitnih i ljubavnih talismana, lančića, prstenâ i sl. aktivnosti, koje su u Svetom pismu strogo zabranjene.
No, treći i za čovjeka vjerojatno najrazorniji način je, inicijacija i eksplicitna, aktivna pripadnost nekoj sotonističkoj sekti, društvu, bratstvu, gdje osoba „posveti“ svoj život đavlu i stavlja se u njegovu službu te ga obožava kao božanstvo. Obično se kandidati ove treće kategorije prilično lako regrutiraju iz redova one prve skupine, koja površno i povremeno živi svoju vjeru.
– Kako netko može prepoznati da je okužen zlim dusima?
– To ovisi o samoj osobi, kao i o vrsti „okuženosti“. Ljudi su konstantno okruženi demonima ili zlodusima, samo toga nisu svjesni jer ih ne vide; kao što nisu svjesni ni prisutnosti anđelâ. I jedni i drugi nastoje djelovati na ljude; jedni negativno, drugi pozitivno. Osoba prvo primijeti da se nešto čudno događa ili da se nešto što se do tada obično događalo, više ne događa. Te stvari čovjek može doživjeti ili kao vanjska ili kao nutarnja iskustva.
– Koja su vanjska, a koja nutarnja?
– Vanjska iskustva su manje ili više vezana za stvari i pojave koje mogu opaziti i druge osobe ili se mogu zabilježiti na video ili audio zapisu.
Nutarnja iskustva su ona koja osoba u sebi doživljava kao stvarna, ali druge osobe, koje su nazočne, ne mogu opaziti te se stvar izvana vidi kao „subjektivna“ i često se povezuje i pomiješa s psihijatrijskim oboljenjima sličnih ili istih simptoma, što nerijetko dovodi do nesporazuma i nerazumijevanja užeg ili šireg kruga ljudi, koji okružuju pogođenu osobu, do njezina obilježavanja, što je vrlo neugodno. Ovisno o stanju osobe, kao i o vrsti i intenzitetu problema, osoba može iskusiti nesanicu, imati noćne more, osjećati strah, nesigurnost, bijes, mržnju, a može se i na različite načine neobično ponašati, što obično opaze sami ukućani. S druge strane, zlom pogođena osoba može osjećati i fizičke patnje poput boli u različitim dijelovima tijela. Npr. može osjetiti pečenje, na koži se mogu pojaviti neobjašnjive posjekotine, ogrebotine, otekline i sl. Treba međutim reći da sami simptomi nikad nisu „dokaz“ da je riječ o nadnaravnom i ozbiljnom slučaju! Nerijetko se dogodi da, ako takva osoba ide k liječniku i obavi liječničke pretrage, nalazi budu „uredni“ i „u granicama normale“.
– Što tada učiniti?
– Eh, to sad ovisi o tome kakvo je ozračje u samoj biskupiji, u kojoj dotična osoba prebiva; tj. postoji li svijest i osnovno znanje o ovoj problematici, kao i otvorenost onih koji biskupijom upravljaju. Općenito govoreći, osoba se može obratiti biskupijskim kurijama (ordinarijat, vikarijat), biskupovom tajniku, generalnom vikaru – nije nužno obratiti se samom biskupu odnosno ordinariju na tom području.
– Ima i svećenika koji nekako ne vjeruju u sve to?
– U odnosu na svećenike koji o ovoj tematici ponešto znaju ili su barem tome otvoreni, ova skupina svećenika-skeptika prevladava. Mnogi od njih, ako ih potaknete da se i sami uvjere je li riječ o pretjerivanju, gluposti ili o nečemu drugom, ne pokazuju volju za tim, što upućuje na zaključak da radije pristaju uz svoje, već prethodno formirane stavove, nego da ih sad dovode u pitanje. Oni koji dođu, obično budu potreseni i promijene svoj stav ili u najmanju ruku nisu više skloni takve stvari omalovažavati. O nekim razlozima, zbog čega je tomu tako, već sam govorio.
– Ali, Evanđelje govori o tome?
Shvatljivo je da nismo svi za sve no, priznat ćete, upravo ta tematika pripada četirima nalozima koja je Gospodin Isus predao svojim učenicima, kad ih je poslao u svijet (Usp. Mt 10, 8). Bog je raznoliko rasporedio svoje talente, darove i milosti te nas uputio jedne na druge, pa su međusobni dijalog, poštovanje, snošljivost, strpljivost i suradnja, ključni elementi za šire i bolje razumijevanje ovih stvari. Ovdje mi u pamet dolazi sveti Pavao i njegova Prva Poslanica Korinćanima u kojoj kaže: “Ne može oko reći ruci: ‘Ne trebam te’, ili pak glava nogama: ‘Ne trebam vas’.” Utoliko ni svećenici koji to nedovoljno poznaju ili to ne razumiju, ne bi trebali misliti kako to nama „ne treba“ ili kako to „ne spada na svećeničko poslanje“. Ako ovo već nije osnova svećeničkog poslanja, sigurno ga upotpunjuje, u smislu u kojem je to htio i naložio naš Gospodin.
– Navodno nema mnogo pravih opsjednuća tj. posjednuća?
– Iskusni egzorcisti ističu da oko 95 posto osoba koje misle (ili za koje njihovi ukućani ili rodbina misle) da im treba egzorcizam, nemaju stvarnih i opravdanih temelja za to. Za njih se mogu s uspjehom moliti uobičajene i od Crkve odobrene molitve otklinjanja i druge prošnje, predviđene za lakše slučajeve (koji se pogođenoj osobi uopće ne čine „lakšima“!). Problem nastaje kad onih 95 posto nastojimo nategnuti na 100 posto. Čini se da među klerom – barem u ovom trenutku – ima malo onih koji uviđaju važnost ove službe i rastuće potrebe osobâ koje traže i očekuju duhovnu pomoć. Velika većina svećenika priželjkuje da se time bavi „netko drugi“. Međutim, zatvorenost velikoga dijela klera ne doprinosi suočavanju s ovakvim problemima niti pomaže u njihovu ublažavanju. Naše su nadbiskupije i biskupije u mnogim stvarima izvrsno i pedantno organizirane, ali rijetko koja ovu službu drži aktivnom, što u konačnici samo produbljuje problem, a onda stvara i sve veći pritisak na odgovarajuće institucije krajevne Crkve.
– Što onda Crkva treba činiti po tom pitanju?
– Nije na meni da određujem što bi Crkva trebala činiti po tom pitanju, ali sve je evidentnije da nešto treba učiniti, kako bi se mnogima pomoglo. Osobno ne vidim nijednu objektivnu i opravdanu zapreku da se o ovoj temi ne bi smjelo otvoreno i trijezno progovoriti među klericima. S druge strane, istodobno je poželjno i potrebno ljude informirati o opasnostima i rizicima, koje suvremeni način života nameće mladima – a sve više i djeci. Preventivno informiranje o ovim stvarima, mnogima može doslovno spasiti život…
– Priča se da u Rimu svaki dekanat ima svog egzorcista?
– U dokumentarcu koji smo spomenuli, već u prvim rečenicama se spominje brojka od 500.000 stanovnika Italije, koji svake godine odlaze egzorcistu! Nije li to zabrinjavajuća brojka? Mislim da jest… Talijanski su se biskupi s tim problemom suočili na svoj način te nešto po tom pitanju i učinili. U Italiji se, o egzorcizmu, opsjednuću, ukazanjima, euharistijskim čudima i sl. često govori – posebno u katoličkim medijima. Ne kažem da se te stvari u Italiji „populariziraju“, ali svakako nisu tabu. Postoje kontakt-emisije u kojima gledatelji ili slušatelji mogu postaviti pitanja i tako pravodobno i dostatno biti informirani. Kod nas je to u povojima, ali vjerujem da je buđenje svijesti o tome započelo. Koliko znam, na širem području Rima, danas djeluje desetak ili nešto više egzorcistâ.
– Što biste preporučili da ovo prestane biti tabu-temom kod nas, kako u Crkvi tako i u javnosti?
– Ovdje nije toliko važno to da ovo prestane biti tabu-tema nego da se ljudima duhovno pomogne, da im se vrati narušeno ili razoreno povjerenje u Svemogućega Boga i u Crkvu koju je On po svome Sinu htio i osnovao na Zemlji.
Trebalo bi obnoviti čovjekovu svijest o tome da se tijekom života vodi nevidljiva, ali nesmiljena duhovna borba između snaga dobra i zla; i da se ta borba odnosi na njegovu dušu i njegovu vječnost. Ta duhovna borba očituje se u brojnim slučajevima opsjednuća i posjednuća, što nas navodi na pomisao da se takvi slučajevi događaju radi toga da se čovjek uvjeri u istinitost kršćanske poruke i da se obnovi u svojoj vjeri i vjernosti Bogu; da se vrati svetim sakramentima i da se klanja jedinom i pravom Bogu. Temeljno informiranje od strane biskupâ i svećenikâ bi bitno doprinijelo i poduzimanju odgovarajućih mjera, jer solidarnost se Crkve treba očitovati i na duhovnoj, a ne samo društvenoj, vidljivoj razini. Neka nas Gospodin Isus po svome Duhu u svemu ovome trajno štiti, nadahnjuje i vodi.
(Intervju je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Večernjeg lista u siječnju 2021.)
