Misli sv. pape Ivana Pavla II. za svaki dan – 1. prosinca

Došašće nam govori kako Gospodin dolazi radi nas i našega spasenja, a to znači kako bi nas oslobodio od grijeha, povratio nam svoje prijateljstvo, prosvijetlio nam um svojom svjetlošću i zapalio nam srce svojom ljubavlju. Crkva živi od euharistije. Ta istina ne izražava samo svakodnevno vjersko iskustvo, već u sebi sadrži u sažetom obliku samu…

Autor: Vjerujem.hr
event 20.12.2024.

Došašće nam govori kako Gospodin dolazi radi nas i našega spasenja, a to znači kako bi nas oslobodio od grijeha, povratio nam svoje prijateljstvo, prosvijetlio nam um svojom svjetlošću i zapalio nam srce svojom ljubavlju.

Crkva živi od euharistije. Ta istina ne izražava samo svakodnevno vjersko iskustvo, već u sebi sadrži u sažetom obliku samu srž misterija Crkve. Ona s radošću kuša kako se u mnogostrukim oblicima neprekidno obistinjuje obećanje: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Ipak, u euharistiji, zbog pretvaranja kruha i vina u tijelo i krv Gospodnju, ona se raduje toj prisutnosti jedinstvenom snagom (…). S pravom je Drugi vatikanski koncil svečano izjavio  da je euharistijska žrtva „izvor i vrhunac cijeloga euharistijskog života“. Presveta euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista, naš Vazam i živi kruh. On po svom tijelu, Duhom Svetim oživljenom i oživljavajućem, daje ljudima život“. (EE 1)

+ O, Marijo, Gospo novog Došašća, koja si čuvala sve te stvari prebirući ih u svome srcu, pouči ove mlade da budu dobri slušatelji tvojega Sina, Riječi Života.

Iz knjige „Misli sv. pape Ivana Pavla II. za svaki dan u godini“

Pročitaj više

Najveći igrači nisu oni koji nikada ne izlaze iz igre. Najveći su oni koji znaju kada treba dodati loptu, kada treba ohrabriti mlađega, kada se iskreno obradovati tuđem uspjehu i kada, bez gorčine, sjesti na klupu, znajući da momčad nije tu radi njih, nego da su oni tu radi momčadi.

Postoji knjižnica koju nije sagradio nijedan čovjek. Ona nema zidova ni polica, ali u njoj nije izgubljena nijedna riječ izgovorena iz ljubavi. To je Božje pamćenje. Ondje ostaje zapisano sve ono što je bilo dostojno vječnosti.

Trebam dopustiti da mi pričest sve više otvara oči za drugoga, a ne da mi sve više zatvara oči za drugoga, da me izolira od drugih, da me uvodi u neki moj svijet u kojemu se onda događa nerijetko i paradoks, da onda gledam iz neke osuđivačke perspektive one koji možda ne čine onako kako ja činim.