To znači: uspori makar na pet minuta, ugasi mobitel ili ga ostavi u drugoj sobi, pročitaj Evanđelje dana i zaustavi se na jednoj riječi, ne moli odmah nego slušaj i dopusti da Bog prvi kaže nešto.
Bog će nas preobraziti ako smo poslušni njegovim nadahnućima. Tada će u našim srcima niknuti novi život; ono što je u nama možda bilo neplodno, bit će obnovljeno. Okusit ćemo u svojoj duši ostvarenje Gospodinovog obećanja.
Učini danas jedno djelo primirja: sjedni na pet minuta u tišini i diši, isključi obavijesti na mobitelu, predaj i Bogu ono što te najduže tišti. Reci mu: „Odmori moje srce.“
Tijekom vremena došašća, molimo Gospodina da nam udijeli milost da ga nasljedujemo u njegovoj poniznosti i krotkosti. Tako ćemo moći ispuniti svoje okruženje mirom i spokojem. I tada ćemo i mi postati odmor drugima, kao što je On odmor nama.
Naš Gospodin nas nikada ne napušta. Tu leži naša nada. Naš će život uvijek sadržavati spoticanja i padove, ali upravo ta slabost, kada ju prepoznamo, privlači Božju snagu. On, Gospodar nad vojskama, vodi bitku.
Večeras učini jedno kratko djelo koje svijet zove slabo, a Bog zove sveto: nazovi nekoga tko je sâm, pošalji poruku ohrabrenja, zagrli onoga tko je tiši od tebe ili primi na trenutak nečiju tugu.
Večeras, prije spavanja, reci samo jednu rečenicu: „Gospodine, započni u meni ono što si započeo u Mariji.“ Ne objašnjavaj. Ne analiziraj. Ne opravdavaj se. Dopusti da ta molitva otvori vrata koja već dugo stoje zatvorena.
Bezgrešno Začeće Marije, trenutak u povijesti kojeg se danas radosno prisjećamo, označava početak vremena Crkve, koje je naše vrijeme.Svi smo pozvani oponašati svetost naše Majke.
Drevna ikonografija prikazivala je nadu kao sidro. Stoga se na mnogim brodovima najteže i najvažnije sidro naziva po toj teološkoj vrlini. Nada u Boga nas održava u vrijeme oluje.
Izaberi danas jedan konkretan čin koji će te vratiti u istinu: ispričaj se nekome koga si povrijedio, prekini naviku koja te udaljuje od Boga, reci Bogu ono što skrivaš godinama, prestani uljepšavati sliku o sebi i učini jedno dobro djelo za koje nitko neće znati.
On je blizak Bog koji se nije povukao od svog stvorenja i nikada ga nije prepustio njegovoj sudbini. Naprotiv, raduje se i uživa u divnoj dobroti običnih, poniznih ljudi, koje povijest zanemaruje, a koji nastoje živjeti u skladu s Božjim srcem.
Može to biti telefonski poziv koji već dugo odgađaš, posjet nekome tko je usamljen, iskrena riječ ohrabrenja, oprost koji nije „zaslužen“, dar strpljenja i molitvu izgovorena iz dubine srca.
Danas učini jednu jednostavnu gestu: priznaj Bogu nešto što inače pokušavaš sakriti. Ne mora biti dugo. Ne mora biti detaljno. Ne mora biti savršeno. Neka bude istinito.
Poput slijepaca iz evanđelja, i mi se osjećamo potrebitima. Oni su trpjeli zbog ozbiljnog tjelesnog ograničenja; mi, u intimnosti svoje molitve, shvaćamo da i sami imamo mnogo materijalnih i duhovnih ograničenja. Toliko je toga što bismo željeli jasnije vidjeti.
Dolaskom pokazuje svoju ljubav prema nama. Danas Isus i dalje dolazi k nama, osobito u Euharistiji. Pripremajmo se pažljivo i s ljubavlju za Svetu Pričest.
Zadatak za danas: ne odgovaraj na svaku poruku odmah, ne paničari oko ishoda koji još nije poznat, ne tjeraj Boga da djeluje po tvom satu, zastani prije reakcije, udahni prije odluke i pomoli se prije brige.
Zornice su nastale još u petom stoljeću, nakon Kalcedonskog sabora i proglašenja dogme o Mariji Bogorodici, pa su one posvećene slavljenju Bogorodičina lika, što se osobito vidi u pjesmama posvećenim Djevici Mariji. Isprva su se slavile samo subotama u došašću, a nakon toga svakoga dana.
Život je kratak, vrijeme vrlo brzo prolazi i može se dogoditi da, zbog frenetičnog tempa kojim često živimo, neki središnji aspekti našeg postojanja ostanu u drugom planu. Naš Gospodin želi biti s nama, kako ga ne bismo zaboravili i stoga nas iznova i iznova poziva.
Bdjeti znači vratiti pozornost onome što vrijedi, vratiti se molitvi, vratiti se savjesti, vratiti se istini o sebi i probuditi srce koje je otupjelo od buke i brzine.
Advent je zato suprotnost digitalnoj nervozi. To je škola čekanja. Vrijeme u kojem Bog odgaja naše srce da ne traži „odmah i po mome“, nego se vraća povjerenju: „Ime tvoje, o Jahve, ostaje dovijeka…“ – i kad ne razumijem, i kad ne vidim.
Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje, osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku.
Sv. Jeronim treba nam danas jer živimo u vremenu površnosti koja se prodaje kao mudrost, buke koja se proglašava mišljenjem, duhovne lijenosti koja se maskira tolerancijom, vjere bez rizika, teologije bez žara i pobožnosti bez dubine.
Za Crkvu i samostane, ovo je poziv na iskren ispit savjesti: nosim li svoj dio tereta zajednice, pridonosim li radu (duhovno i konkretno) ili se vješto izmičem, živim li na račun tuđeg truda, a vrlo spremno sudim „nerad“ svijeta i jesam li spreman na ponizne, nevidljive poslove – ili ih prepuštam „drugima“?
Za vjernike kombinacija profesionalne terapijske podrške i vjere u Isusa Krista često je učinkovita strategija za suočavanje s depresijom. Vjera može poslužiti kao sidro, pomažući im da se suoče s izazovima s obnovljenom nadom. Stručnjaci poput psihoterapeuta mogu naučiti vrijedne strategije za suočavanje s psihološkim aspektima depresije.
Trgovački centri ovih dana postaju ako crkve novog vremena. Umjesto oltara vidimo blagajne. Umjesto hostije vidimo kreditne kartice, Umjesto svijeća vidimo neonske reklame. Zato Crni petak nije samo jedan običan dan, jer taj dan ima neki svoj duh. Duh koji kaže: „Nisi vrijedan ako nemaš. Nisi sretan ako ne kupiš. Nisi živ ako ne posjeduješ.“