Duhovnost

Ako do kraja života žena ostane začuđena pred muškarcem, i muškarac pred svojom ženom, tada brak može uspjeti; stalno promatrati kakva je to tajna i truditi se spoznati kako do kraja zavoljeti onog drugog. Zajedništvo žene i muškarca znači istraživanje za cijeli život. Tu se i pogriješi u svakom trenutku, ali ništa zato, pokajemo se i idemo naprijed. Važno je znati opraštati i uvijek iznova razumjeti.

Starost predstavlja razliku između bitnog i nebitnog; između istinskog i neautentičnog. Predstavlja ljubaznost koja zna da su i drugi prisutni. Spoznaja da je oprost više od toga da si uvijek u pravu, da je strpljenje jače od nasilja, da dubine života leže u tišini, a ne u buci.

Jer mudrost ne ulazi u dušu opaku i ne nastanjuje se u tijelu grijehu podložnu.

Danas, kad se prisjećamo najdražih osoba koje više nisu s nama, molimo za njihove duše. Donosimo molitve za drage pokojne iz molitvenika Večernjeg lista koji je prigodno izašao za blagdan Svih svetih.

Spomen na sve svece, kako navodi prof. dr. Tomislav Ivančić, počeo se slaviti od 4. stoljeća, a prvi su tragovi općeg slavlja Svih svetih zabilježeni u Antiohiji.

Ovi dani pred nama nas pune dragocjenim uvjerenjem da ono istinsko, duhovno, on osobno i jedinstveno što čovjeka čini čovjekom, osobom, ne može prestati živjeti. Smrt nije završetak, nego prijelaz.

Krunica se danas nekima čini zastarjelom i nepraktičnom. Ali ona u sebi nosi nešto izuzetno važno: ne vodi nas u neodređenu meditaciju, nego nas uranja u konkretnu povijest spasenja, odnosno u život stvarne osobe Isusa iz Nazareta te u vjeru ukorijenjenu u povijest Izraela i 150 psalama, koji su bili molitva Božjeg naroda.

Muškarac koji moli krunicu nije pobožni romantik. On je čuvar obitelji, branitelj istine i štit za slabije. Molitva ne smanjuje njegovu snagu – ona joj pokazuje put kojim ići. Kada otac moli, dom diše. Kada sin moli, obitelj ima budućnost. Kada svećenik moli, narod ima pastira.

Zapadna kultura, upravo zbog svoje kultne, teocentrične naravi, odraz je istinske naravi čovjeka. To je ono što čovjeka čini čovjekom. Usmjerenost na transcendenciju, na Boga. Danas se kultura ponovno udaljava od Boga i istine. Zapadu prijeti propast jer je prekinuo poveznicu s Nebom.

Danas, u vremenu mreža interesa i virtualnih poznanstava, “Živa krunica” gradi mreže molitve. Nitko nije sam: dok jedan moli radosna, drugi slavna, treći žalosna otajstva – svi zajedno mole za cijeli svijet.

Grkokatolički svećenik vlč. Zoran Vladušić osvrnuo se na objavu župnog vikara iz Međugorja fra Marina Mikulića o posljedicama grijeha predaka, koju smo prenijeli i na našem portalu, pa objavu vlč. Vladušića, kao prilog raspravi o toj temi koja zanima mnoge vjernike, prenosimo u cijelosti.

Razina povjerenja osjetno se smanjila diljem Zapada nakon što su skupinu za skupinom – bankare, predsjednike tvrtki, medijski eksponirane osobe, sabornike, novinare – pogodili skandali. Brak kao ustanova gotovo je srušen, budući da se 40% djece rađa izvan njega, dok 50% brakova završava razvodom. Stupanj bolesti povezanih uz depresiju, kao i sindromâ izazvanih stresom, dosegao je enormnu razinu, osobito među mladima. Nedavna je anketa pokazala kako prosječna osoba u starosti između 18 i 35 godina ima 237 prijatelja na Facebook-u. Na upit na koliko njih bi se mogli osloniti u trenutku nevolje, prosječan je odgovor glasio dvoje. Jedna je četvrtina odgovorila: na jednoga, a jedna osmina – ni na jednoga.

Papa Ivan Pavao II. osjetio je da u molitvi krunice nedostaje važno razdoblje Isusova života – vrijeme njegova javnog djelovanja: tri godine naučavanja, čudesa i objave Boga kao Oca. Zato je 2002., u Godini krunice, dodao pet novih otajstava, nazvavši ih Otajstvima svjetla (Mysteria lucis).

U što vjeruješ? Vjeruješ li u oslobođenje Kristovo ili u prokletstvo predaka? Obje stvari ne mogu stajati zajedno nikako. Ako vjeruješ u prokletstvo – vrijeđaš Kristov križ. Ako misliš da još moraš “otplaćivati dug” svojih predaka – govoriš da Kristova žrtva nije bila dovoljna. A to je čista blasfemija. I zato, tko god vam priča o prokletstvu, o nasljeđu u grijeha predaka i slično tome, taj vam ne želi dobro.

Članstvo – ne samo o kršćanskoj Crkvi, već o bilo kojoj organizaciji – pretpostavlja dvije stvari: jedinstvo vjere ili ideologije i predanost određenom načinu života, odnosno disciplini. Isto tako, da biste bili dio organizma koji se jasno definira (kako biste se razlikovali od drugih), morate dijeliti njegova načela (vjeroispovijest) i živjeti po njima.

To je znak da je molitva naše oružje: ne za osvajanje, nego za obranu duše. Krunica je naš svakodnevni boj protiv ravnodušnosti, zla i tame. Ona okuplja, povezuje i podsjeća da se Crkva ne gradi galamom, nego molitvom.

U svim religijama brojanica pomaže čovjeku da sabere misli, da molitva postane ritam, da se tijelo i duh usklade u tišini. No razlika je u smjeru. Za kršćanina, brojanica nije zatvoreni krug ponavljanja, nego put prema Osobi – prema Kristu, Sinu Božjem. Svaka Zdravomarija završava zazivom: „…blagoslovljen plod utrobe tvoje – Isus.“

Ako ti se čini da ti život izmiče iz ruku, ako ti je duša gladna i srce nemirno – uzmi krunicu. Ne kao relikviju, da je objesiš o retrovizor, nego uzmi u ruke – kao kruh svagdašnji.

Euharistija nas čini dionicima Božjeg života, a krunica nas uči da taj dar zadržimo, proživimo i pretočimo u svakodnevicu – da misa ne bude samo liturgijski čin, nego način života.

Krunica ima posebno mjesto u obitelji. Petnaest do dvadeset minuta dnevno – ali s ljubavlju. Djeca će se možda vrpoljiti, ali neka se vrpolje u Božjoj blizini. Neka svaka desetica bude za nekoga: za djecu, roditelje, pokojne, za mir, za one koji su nas ranili, za prijatelje, kolege na poslu…