Duhovnost
Spomen na sve svece, kako navodi prof. dr. Tomislav Ivančić, počeo se slaviti od 4. stoljeća, a prvi su tragovi općeg slavlja Svih svetih zabilježeni u Antiohiji.
Ovi dani pred nama nas pune dragocjenim uvjerenjem da ono istinsko, duhovno, on osobno i jedinstveno što čovjeka čini čovjekom, osobom, ne može prestati živjeti. Smrt nije završetak, nego prijelaz.
Krunica se danas nekima čini zastarjelom i nepraktičnom. Ali ona u sebi nosi nešto izuzetno važno: ne vodi nas u neodređenu meditaciju, nego nas uranja u konkretnu povijest spasenja, odnosno u život stvarne osobe Isusa iz Nazareta te u vjeru ukorijenjenu u povijest Izraela i 150 psalama, koji su bili molitva Božjeg naroda.
Muškarac koji moli krunicu nije pobožni romantik. On je čuvar obitelji, branitelj istine i štit za slabije. Molitva ne smanjuje njegovu snagu – ona joj pokazuje put kojim ići. Kada otac moli, dom diše. Kada sin moli, obitelj ima budućnost. Kada svećenik moli, narod ima pastira.
Zapadna kultura, upravo zbog svoje kultne, teocentrične naravi, odraz je istinske naravi čovjeka. To je ono što čovjeka čini čovjekom. Usmjerenost na transcendenciju, na Boga. Danas se kultura ponovno udaljava od Boga i istine. Zapadu prijeti propast jer je prekinuo poveznicu s Nebom.
Danas, u vremenu mreža interesa i virtualnih poznanstava, “Živa krunica” gradi mreže molitve. Nitko nije sam: dok jedan moli radosna, drugi slavna, treći žalosna otajstva – svi zajedno mole za cijeli svijet.
Grkokatolički svećenik vlč. Zoran Vladušić osvrnuo se na objavu župnog vikara iz Međugorja fra Marina Mikulića o posljedicama grijeha predaka, koju smo prenijeli i na našem portalu, pa objavu vlč. Vladušića, kao prilog raspravi o toj temi koja zanima mnoge vjernike, prenosimo u cijelosti.
Razina povjerenja osjetno se smanjila diljem Zapada nakon što su skupinu za skupinom – bankare, predsjednike tvrtki, medijski eksponirane osobe, sabornike, novinare – pogodili skandali. Brak kao ustanova gotovo je srušen, budući da se 40% djece rađa izvan njega, dok 50% brakova završava razvodom. Stupanj bolesti povezanih uz depresiju, kao i sindromâ izazvanih stresom, dosegao je enormnu razinu, osobito među mladima. Nedavna je anketa pokazala kako prosječna osoba u starosti između 18 i 35 godina ima 237 prijatelja na Facebook-u. Na upit na koliko njih bi se mogli osloniti u trenutku nevolje, prosječan je odgovor glasio dvoje. Jedna je četvrtina odgovorila: na jednoga, a jedna osmina – ni na jednoga.
Pretplatite se na naš newsletter
Papa Ivan Pavao II. osjetio je da u molitvi krunice nedostaje važno razdoblje Isusova života – vrijeme njegova javnog djelovanja: tri godine naučavanja, čudesa i objave Boga kao Oca. Zato je 2002., u Godini krunice, dodao pet novih otajstava, nazvavši ih Otajstvima svjetla (Mysteria lucis).
U što vjeruješ? Vjeruješ li u oslobođenje Kristovo ili u prokletstvo predaka? Obje stvari ne mogu stajati zajedno nikako. Ako vjeruješ u prokletstvo – vrijeđaš Kristov križ. Ako misliš da još moraš “otplaćivati dug” svojih predaka – govoriš da Kristova žrtva nije bila dovoljna. A to je čista blasfemija. I zato, tko god vam priča o prokletstvu, o nasljeđu u grijeha predaka i slično tome, taj vam ne želi dobro.
Članstvo – ne samo o kršćanskoj Crkvi, već o bilo kojoj organizaciji – pretpostavlja dvije stvari: jedinstvo vjere ili ideologije i predanost određenom načinu života, odnosno disciplini. Isto tako, da biste bili dio organizma koji se jasno definira (kako biste se razlikovali od drugih), morate dijeliti njegova načela (vjeroispovijest) i živjeti po njima.
To je znak da je molitva naše oružje: ne za osvajanje, nego za obranu duše. Krunica je naš svakodnevni boj protiv ravnodušnosti, zla i tame. Ona okuplja, povezuje i podsjeća da se Crkva ne gradi galamom, nego molitvom.
U svim religijama brojanica pomaže čovjeku da sabere misli, da molitva postane ritam, da se tijelo i duh usklade u tišini. No razlika je u smjeru. Za kršćanina, brojanica nije zatvoreni krug ponavljanja, nego put prema Osobi – prema Kristu, Sinu Božjem. Svaka Zdravomarija završava zazivom: „…blagoslovljen plod utrobe tvoje – Isus.“
Ako ti se čini da ti život izmiče iz ruku, ako ti je duša gladna i srce nemirno – uzmi krunicu. Ne kao relikviju, da je objesiš o retrovizor, nego uzmi u ruke – kao kruh svagdašnji.
Euharistija nas čini dionicima Božjeg života, a krunica nas uči da taj dar zadržimo, proživimo i pretočimo u svakodnevicu – da misa ne bude samo liturgijski čin, nego način života.
Krunica ima posebno mjesto u obitelji. Petnaest do dvadeset minuta dnevno – ali s ljubavlju. Djeca će se možda vrpoljiti, ali neka se vrpolje u Božjoj blizini. Neka svaka desetica bude za nekoga: za djecu, roditelje, pokojne, za mir, za one koji su nas ranili, za prijatelje, kolege na poslu…
U središtu krunice nije Marija, nego Isus – blagoslovljen plod utrobe njezine. Marija nas vodi k Njemu; njezina molitva uvijek pokazuje prema Sinu. Svaka „Zdravo Marijo“ otvara srce za jedan trenutak Evanđelja: utjelovljenje, križ, uskrsnuće, slavu. Ponavljanja nisu „blebetanje“ (usp. Mt 6,7), nego disanje duše.
U njoj se susreću pustinje Egipta i samostani Europe, Istok i Zapad, starozavjetni psalmi i novozavjetni pozdrav Mariji. Svako zrno krunice kap je molitve koja se prelijeva iz srca onih koji su prije nas vjerovali, ljubili i nadali se.
“Svima onima koji se u pet prvih subota u mjesecu zaredom ispovjede, pričeste, izmole krunicu i 15 minuta ostanu sa mnom u razmatranju o otajstvima krunice, a s nakanom da mi pruže zadovoljštinu, obećavam svoju prisutnost u času smrti i sve milosti koje su im potrebne da spase dušu!” (Gospa sestri Luciji iz Fatime)
Možda sam slab, ranjen, nesiguran – ali vrijedi prići, jer Bog me ljubi unatoč svemu, Bog želi stanovati u meni, Bogu nedostajem kad ga izbjegnem. Krist nas ne zove jer smo savršeni. Zove nas jer smo Njegovi.
Vjerovao sam da barem neće u crkvi koriste mobitel za vrijeme svete mise. Prevario sam se. I to sam nedavno doživio. Ja slavim svetu Misu i u jednom trenutku ugledam kako su neki na mobitelima, kao da su u kafiću. Užas! Što reći na to?
Često nakon mise ne možemo prepričati čitanja. Ako je ostao trag blizine – „Bog mi je govorio“ – susret je uspio. Kao kod ljubavnog pisma: presudno nije što piše, nego Onaj koji stoji iza riječi.
Često mislimo da misa „nije bila lijepa“ jer nismo imali raspoloženja ili jer nas je nešto ometalo. Ali vrijednost mise ne ovisi o našim osjećajima – ona ima vrijednost jer Bog djeluje. Upravo je to razlika od ljudskih okupljanja.
Bog ne sudi po duljini radnog staža, nego po tome koliko ljubavi unosimo u ono što radimo. Jednako se raduje našem ručku koji je skuhan s ljubavlju i svakom pošteno odrađenom poslu.
Osim primarne duhovne dimenzije posta te posta kao religijske prakse, on ima pokreće i snažne ozdravljujuće mehanizme u ljudskom tijelu te naglasak stavlja i na društvenu tj. socijalnu dimenziju kroz pomoć onima kojima je nužna upravo kroz hranu koje smo se odrekli.
ZAPOČINJEMO drugi tjedan korizme slušajući pokajničku molitvu proroka Danijela: „Mi sagriješismo, mi bezakonje počinismo, zlo učinismo, odmetnusmo se i udaljismo od zapovijedi i naredaba tvojih” (Dan 9,5). Unatoč tome što narod Izraela nije htio slušati Gospodinov glas, Bog je ostao vjeran svojim obećanjima. Stoga prorok nastavlja svoju molitvu ispunjenu nadom: „Ah Gospodine moj, Bože veliki i…
Strah, depresija, duševne boli, lijenost, častohlepnost, ambicija, sve se to iskazuje u tijelu. Mogla bi se izraditi vrlo zanimljiva doktorska radnja o tome kako se sedam glavnih grijeha iskazuju u tijelu. Postoji tipično lice koje zrači zavišću i koje uopće ne nalikuju licu lijenčine.
Čuvajte se u svako vrijeme demonske zavisti i njihovih zlih savjeta, skrivenih zamki i pritajene zlobe, prevrtljive laži i hulnih pomisli i lukavih nagovaranja koja svakog dana ubacuju u naša srca!
„Ljudski obzir priječi, blokira Božje djelovanje.“ Korijen i uzrok ljudskih obzira su preopterećenost i okupiranost sobom, preuzetna briga za sebe, traženje sebe. Strah za sebe, sebičnost, ljudski ponos tjeraju čovjeka u obzire i okupiranost, opterećenost sobom i razmišljanjem o tome što drugi misli, što će drugi reći o njemu. Čovjeka obzir okiva, blokira ga i tjera…
Kao što sidro drži barku da se ne otrgne od dna i ne razbije o greben, tako misao na smrt podržava naš život da se ne strovali u grijehe. Stvarno, prolaz je smrti tako uzak da kroz njega jedva prolazi gola duša. Kad se stigne do tog prolaza, mora se napustiti sav teret vremenitih stvari….