DON DANTE & PONOĆNA PROPOVIJED: Bog stanuje u pukotinama, a ne u kulama – i prema tome bratska opomena nije cipelarenje, nego ruka ispružena u nečijem mraku

Živimo opterećeni imperativom savršenstva. Društvene mreže, reklame, pa čak i tihi hodnici naših svakodnevica uče nas da moramo imati sve posloženo: ispeglanu fasadu, besprijekoran životopis, stav bez greške i osmijeh koji skriva svaki ožiljak. Gradimo oko sebe visoke, neprobojne zidove od ponosa, samoobmane i onog vječnog „meni nitko ne treba“. U takvim kulama vlada sterilni mir, ali u njima nema života. Tamo je samo tišina koja nagriza.
A onda nam evanđelje ove 23. nedjelje kroz godinu donosi scenu koja ruši tu arhitekturu samootuđenja. Isus pred nas ne stavlja bezgrešne anđele, nego ljude od krvi i mesa, ljude koji griješe, posrću, razočaravaju jedni druge. I kaže nam: „Idi i pokaraj ga nasamo.“
U toj Isusovoj rečenici nema javnog linča, nema cancel kulture, nema naslađivanja tuđom slabošću. Postoji samo poziv na susret. Jer bratska opomena – prava, evanđeoska – nikada nije cipelarenje onoga tko je pao. Ona je ruka ispružena u mraku. Ona je čin dubokog poštovanja prema čovjeku koji još uvijek ima šansu vratiti se na put.
Ali da bismo nekome mogli reći istinu u lice, i da bismo mogli čuti istinu o sebi, moramo si dopustiti pasti s pijedestala. Moramo priznati da nismo bezgrešni.
I tu se događa ono čudo o kojem Isus govori na kraju: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“
Bog nije u zidovima kojima se ograđujemo jedni od drugih. Bog nije u nedodirljivim institucijama naših taština ni u lažnoj idili savršenih obitelji koje postoje samo na fotografijama. Bog je u pukotinama. On je u onom bolnom, ali ljekovitom trenutku kad dvoje ljudi spusti gard, kad si priznaju slabost, kad si oproste i kad se usude biti potpuno iskreni jedni s drugima.
Tamo gdje pukne naš ponos, tu se otvara prostor za Boga. Jer samo razbijeni možemo stati jedni drugima uz rame, a samo ogoljeni možemo čuti onaj glas koji ne osuđuje, nego spašava.