Pričao mi je jednom jedan stari čovjek, teški fizikalac koji je cijeli radni vijek proveo na skeli, kako ga je ljeti, kad bi sunce upeklo, onaj mali drveni križ na špagici oko vrata znao nevjerojatno žuljati. Urezao bi se u znojnu kožu, smetao pri svakom trzaju, pekao na suncu. Pitao sam ga jednom zašto ga jednostavno ne skine dok radi, barem dok mu ne bude lakše. Pogledao me i odgovorio: “Sine, taj žulj na prsima me podsjeća za koga radim i tko me čuva da ne padnem. Kad prestane žuljati, znači da sam zaboravio tko sam.”
Isti taj osjećaj, tu težinu i dubinu drveta, imao sam nedavno pod rukama kada je moj dragi prijatelj i suradnik, umjetnik Stephan Lupino, izradio poseban unikatni drveni križ za našu nogometnu reprezentaciju. Taj križ, nazvan “Vatreni 2026.”, izrađen je od hrastovine stare tri stotine godina, a na sebi nosi hrvatsku šahovnicu i apstraktni prikaz Isusa. Imao sam čast i privilegiju osobno ga blagosloviti prije nego što ga je Lupino u predvorju hotela Sheraton uručio našim Vatrenima i Zlatku Daliću, neposredno pred njihov odlazak na Svjetsko prvenstvo u SAD, Kanadu i Meksiko. Dok sam nad tim impresivnim komadom drveta izgovarao blagoslov, razmišljao sam kako to nije zamišljeno kao magični talisman, već upravo kao simbol snage, vjere i zajedništva na putu prema novom rezultatu. Taj križ je tu da ih podsjeti tko su – i kada pobjeđuju i kada gube.
Isus u Evanđelju kaže jasno, bez ikakvog kompromisa sa svijetom: “Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred Ocem svojim na nebesima.” (Mt 10,32). Te su riječi danas, u vremenu agresivne političke korektnosti, postale ultimativni test naše ljudske i vjerničke autentičnosti.
Ovih dana medijski prostor ponovno secira, analizira i nerijetko napada Zlatka Dalića zbog njegovog javnog svjedočenja vjere. Njegov neoprostivi grijeh? Ne skriva krunicu u džepu i ne srami se, pred milijunskim auditorijem i pod najvećim pritiskom, reći dvije jednostavne riječi: “Hvala Bogu.”
Krunica u njegovoj ruci, stisnuta usred stresa i iščekivanja, zapravo je isto što i onaj radnički križ sa skele ili onaj Lupinov hrastov križ u svlačionici. Ona je njegov podsjetnik da tko je drži u pobjedi ne poleti u oholost, a u porazu ne potone u očaj. No, apsurd današnjice je u tome što taj križ najmanje žulja njega samoga. On, čini se, mnogo više žulja dežurne moraliste, medijske suce i kreatore takozvane tolerancije. Odjednom čitamo kako to “nije primjereno”, kako je “previše” te kako je “vjera isključivo privatna stvar”.
Vjera koja je isključivo privatna, stisnuta u četiri zida i zaključana u sakristiju, prestaje biti vjera. Ona tada postaje tek intimni hobi, a Isus nas nije pozvao da budemo tajni agenti Njegovog Kraljevstva, već sol zemlje i svjetlost svijeta.
Kao društvo moramo se zapitati – zašto nas taj tuđi križ toliko žulja? U kulturi neobuzdanog ega, gdje svatko grčevito preuzima zasluge za vlastiti uspjeh i gazi druge da bi došao na vrh, dođe čovjek i javno kaže: “Ovo nije samo moja zasluga, ovo je dar.” To je izravan šamar duhu oholosti današnjice. Njegova poniznost i mirnoća razotkrivaju tuđu prazninu i nemir.
Ovdje moramo biti i dobri pravnici, a ne samo teolozi. Ustav Republike Hrvatske nedvosmisleno jamči slobodu savjesti i vjeroispovijesti te slobodno javno očitovanje vjere i drugog uvjerenja. Zanimljivo je kako dežurni propovjednici tolerancije naglo obole od ustavne amnezije kada je u pitanju katolička krunica. Pravno i civilizacijski gledano, Dalićevo pravo da zahvali Bogu na terenu nije nikakav atak na sekularnost države. Država jest sekularna, ali hrvatsko društvo nije i ne smije biti sterilizirano od duha.
Sloboda izražavanja ne znači da imamo pravo nikada ne biti izloženi onome s čime se ne slažemo. Ona znači temeljno ljudsko pravo da svatko u javnom prostoru autentično živi svoj identitet. Pokušaj da se to pravo uskrati izborniku ne predstavlja obranu građanskog društva, već provođenje tiranije jednoumlja i cenzure. Kao što pravniku Ustav predstavlja temelj svake obrane i slobode, tako i nama Isusovo zlatno pravilo i evanđeoska istina moraju biti temelj svakog istupa.
Svi mi danas moramo učiti od ovakvog primjera. Pravo svjedočanstvo nije guranje vjere drugima niz grlo, nije isključivost ni agresija. Ono je staloženo, mirno i nepokolebljivo stajanje uz ono što jesi. Imati hrabrosti prekrižiti se, zahvaliti Bogu na radnom mjestu i ostati vjeran svojim načelima – dopustiti svom križu da te “žulja” i drži budnim, čak i kada te zbog toga razapinju u komentarima.
Ono što mi svećenici svakodnevno pokušavamo izreći s propovjedaonice, ovakvi ljudi svjedoče u znoju stvarnog života – budi to što jesi, svugdje i uvijek. Ako je Krist tvoj put i tvoja istina, onda to svjetlo mora sjati jednako i na nogometnom terenu, i na skeli, i na stranicama novina.
Tko ima Boga za oca, istinu za štit i Ustav kao jamac slobode, taj se ne mora bojati prolaznih medijskih naslova. Takav križ nosi danas oko vrata i ljubi samo Dalić – izbornik hrvatske reprezentacije, moj veliki prijatelj i brat poznat po humanosti, ali osudi u očima koji bljuju vatru istovremeno mole: avangarda svjetskoga glasa umjetnik Stephan Lupino i – moj medijski lik: Don Dante.
