DON DANTE & PONOĆNA PROPOVIJED: Lako je voljeti ideju o siromahu u teoriji, ali sresti se s čovjekom od krvi, mesa i neimaštine – to je ipak previše za našu sterilnu pobožnost

Srebrna misa nije trebala biti fešta, već most. Zamislio sam je kao trenutak u kojem će se susresti dva svijeta: oni s margine, naši „bogci“ i mi koji se nazivamo zajednicom. Pozvao sam vas da poslužite one koje inače nikada ne biste ni pogledali, one od kojih okrećemo glavu na cesti.
No dok sam gledao prazne stolice, shvatio sam zastrašujuću istinu: bojim se da bi se mnogi od nas, da su ipak došli, na toj gozbi samo snebivali. Jer lako je voljeti ideju o siromahu u teoriji, ali sresti se s čovjekom od krvi, mesa i neimaštine – to je već previše za našu sterilnu pobožnost.
Gozba se odvijala u podrumu našeg pastoralnog centra, u galeriji „Katakomba Nova“, okruženi djelima Marijana Jakubina. Njegov „Poziv na gozbu“ na zidu nije bio samo umjetnost, bio je to nijemi svjedok našeg poraza. Na njegovoj slici, baš kao i za našim stolom te te zemaljske gozbe, ostalo je jedno prazno mjesto. Umjetnost je postala proročanstvo: to prazno mjesto na slici simbol je svih koji su odabrali ne doći, jer su se u svojoj sujeti osjetili – nedovoljno važnima. (Osim nekoliko onih za koje sam ipak bio siguran da će doći i posluživati – hvala im.)
A koliko je tek takvih „rubnih“ ljudi oko nas? Koliko je onih koje smo sami gurnuli na marginu jer se ne uklapaju u našu sliku „pristojnog vjernika“?
Mi se snebivamo nad njima, a oni, u svojoj iskrenosti, možda gledaju nas i pitaju se gdje je ovdje Krist? Mi smo sujetni, mi smo puni sebe, mi tražimo crveni tepih i tapšanje po ramenu, a kada nas se pozove da budemo sluge, mi se uvrijedimo. U tom teatru apsurda, gdje više cijenimo vlastitu sliku u ogledalu nego brata u potrebi, zaboravili smo osnovu: ljubav nije sujeta. Ljubav nije status. Ljubav je ona ruka koja se ne boji uprljati, koja se ne boji „rubnih“ i koja se ne boji biti – nevažna.
Moja srebrna misa nije bila o meni. Bila je o tom trenutku istine. Ako smo se osjetili zanemarenima, to je samo zato što nam je ego postao prevelik za stol Gospodnji.
Prazne stolice na mojoj misi, baš kao i to prazno mjesto na Jakubinovoj slici, nisu tu da nas osude, već da nas probude. Idući put kad budete tražili mjesto za sebe, pogledajte tko stoji s vaše lijeve i desne strane. Ako tamo ne vidite nekoga „rubnog“, nekoga tko vas ne može ničim nagraditi osim svojom ljudskošću – niste na pravoj gozbi.
Bog nas čeka na tim praznim mjestima. Ali on se rijetko nalazi u našim velikim očekivanjima. On je gotovo uvijek tamo gdje smo zbog vlastite sujete – propustili biti ljudi.
Sva sreća i mir u kući. Srebrni jubilej više se neće nikada ponoviti. Ostat će u zraku dva pitanja bez odgovora: jel’ su sve pojeli i što su mu za poklon bokci kupili.
Treba li zahvaliti da na odrješitom stavu što su u maniri poruke sv. Pavla zauzeli odlučni stav: ni vrući i mlaki. Hladne neću ispljunuti. Hladne ću zagrijati.