DON DANTE & PONOĆNA PROPOVIJED: Sindrom lažnih pravednika – Bog nije hladni menadžer koji reže gubitke čim vidi korov, nego je u tišini naših rana i daje vremenu šansu

Živimo u vremenu brzih presuda. Društvene mreže, javni prostor, pa i naši privatni odnosi pretvorili su se u stalnu sudnicu. Svi redom drže povećala i vrebaju tuđu grešku. Svi bi htjeli biti gospodari žetve, paliti mostove i jednom zauvijek očistiti svoj mali svijet od „onih loših“.
Zaveli smo sami sebe iluzijom da se čovječanstvo dijeli na savršeno čiste i potpuno prljave. A mi smo, naravno, uvijek u ovoj prvoj skupini.
Isus tu našu oholu potrebu za čistunstvom reže u korijenu poznatom pričom o pšenici i kukolju. Na panični ljudski instinkt da se korov odmah počupa, On odgovara skandalozno strpljivo: „Ne dirajte. Pustite neka raste oboje.“
Zašto nam zabranjuje čupati? Zato što linija koja razdvaja pšenicu od kukolja, dobro od zla, ne prolazi između „nas“ i „njih“. Ta linija prolazi točno posred svakog ljudskog srca. U svakome od nas raste oboje. Kad bismo doista dobili dozvolu iščupati sve što ne valja u ljudima oko nas, vrlo brzo bismo iščupali i vlastito srce.
Današnji svijet, pa nažalost i dobar dio vjernika, boluje od radikalne isključivosti. Tko napukne, baca se na marginu. Ali teologija ruba uči nas nečem drugom – Bog nije hladni menadžer koji reže gubitke čim vidi korov. On stoji u tišini pored naših rana i daje vremenu šansu.
Biti čovjek ne znači glumiti sterilnog, bezgrešnog suca. Prava je hrabrost podnijeti nesavršenost – i svijeta, i ljudi s kojima živiš, i sebe samoga. Isus nas ne zove da budemo Njegovi odvjetnici koji će ga braniti od grešnika, nego da budemo ljudi.
Srp ionako nije i nikada neće biti u našim rukama. I hvala Bogu na tome.