Premda štura i suhoparna nedavna agencijska vijest o odlasku nuncija mons. Giorgia Lingue iz Hrvatske bila je između redaka protkana onim specifičnim sentimentom rastanka od prijatelja ili drage osobe. Rastanka za koji se otprije tj. od samoga početka znalo da se kad-tad mora dogoditi, a što je u diplomatskoj službi apostolskih nuncija sasvim normalna i uobičajena stvarnost. Uostalom, u Hrvatskoj je dosad službovalo nekoliko nuncija, no nisu svi bili jednako prihvaćeni i omiljeni. Zacijelo stoga što ni oni sami svoju službu nisu shvatili kao „nešto više“ tj. nisu bili spremni izaći iz diplomatskih okvira kako bi prepoznali i osjetili bilo Crkve i naroda u koji su poslani.
Kod nuncija Lingue odmah se moglo prepoznati da neće biti sve diplomatski uštogljeno i da će uobičajene diplomatske manire često zamijeniti duboka ljudska, pastirska i vjernička blizina hrvatskom narodu. Naime, nedugo nakon što je stupio na službu apostolskog nuncija u Zagrebu, mons. Lingua predvodio je euharistijsko slavlje u Zagrebačkoj katedrali i propovijedao je na tečnom hrvatskom jeziku. Mnoge je iznenadilo da je novi nuncij u našu domovinu došao s predznanjem hrvatskog, no nije bilo tako, nego se mons. Lingua potrudio naučiti onoliko je koliko je bilo potrebno da njegova propovijed sasvim solidno zvuči na našem jeziku. No vrlo brzo tada se otkrilo da je marljivo počeo učiti hrvatski jezik, kojega je prilično dobro svladao do kraja svojega mandata.
Međutim, ono što je još više iznenadilo u prvim koracima bila je njegova otvorenost prema liku i djelu bl. Alojzija Stepinca. Napose stoga što se vrijeme njegova dolaska preklopilo s odlukom pape Franje, da na pritisak SPC-a zaustavi kanonizaciju blaženog Alojzija. “Brinimo se za svoju svetost i naučimo otkrivati svece koji žive među nama”, kazao je tada u svojoj propovijedi u katedrali, dodajući kako se mnogi pitaju zašto blaženi Alojzije nije kanoniziran.
“Pazite, rekao sam kanoniziran, a ne svet, jer on je već svet. Nisu naše izjave te koje nadodaju ili oduzimaju nešto njegovoj svetosti”, rekao je, između ostalog, nuncij Lingua te spomenuo kako je odmah prvu nedjelju, po dolasku u Zagreb, poželio hodočastiti upravo u Zagrebačku katedralu i na blaženikov grob.
Kleknuo je tada pred Stepinčevim grobom i započeo je razgovarati s njim pitajući ga što misli o cijeloj toj priči koja je podignula toliko neraspoloženje – i drugo može li on učiniti nešto da se prepozna njegova svetost. Tj. što treba učiniti? Stepinac mu je tada odgovorio neka ne brine za njegovu svetost, nego za vlastitu! “Ne kažem ovo da bih stekao vaše simpatije, niti tražim od vas da nađete mir u srcu i ne razmišljate više o tome. To kažem, jer mi se učinilo da ga vrlo jasno čujem kako mi neprestano ponavlja: ‘Ne brini za moju svetost, brini za svoju.’ To je ono što blaženik traži svakog od nas, da postanemo sveti, da postanemo sveti zajedno“, poručio je na samome početku svojega mandata.
Bilo je to i više nego dovoljno da se njegovo diplomatsko poslanje prelije preko svojih rubova i pošalje snažna poruka koja je prožela osjećaje naroda. A on je dojam blizine nastavio pojačavati svojim jednostavnim ponašanjem i spontanim susretima, primjerice, kad bi šetajući Zagrebom znao svratiti u neku crkvu i diviti se njezinoj ljepoti. „Šokirao sam se kad sam prepoznao da je to nuncij u mojoj crkvi“, ispričao je jednom jedan zagrebački župnik.
Budući da ga je papa Lav XIV. imenovao apostolskim nuncijem u Izraelu, zagrebačke će ulice zamijeniti onim jeruzalemskim. A važnost samog imenovanja u Svetoj zemlji govori da je mons. Lingua iznimno vrijedan vatikanski diplomatski kadar. Tako da možemo biti zahvalni da je dio svoje karijere proveo i u našoj zemlji.
