Nakon što je nadbiskup zagrebački mons. Dražen Kutleša prije tri tjedna u Sisku kritizirao odluku Ustavnog suda o slučaju surogat majčinstva, našao se na udaru kritika, pa čak i prostačkih komentara. „Premda se često predstavlja kao čin solidarnosti ili pomoći neplodnim parovima, u svojoj biti ono razgrađuje dostojanstvo i djeteta i žene. Dijete se pretvara u predmet ugovora, a majčinstvo u uslugu. Takva praksa ne liječi rane neplodnosti, nego stvara nove nepravde, često na račun socijalno najugroženijih žena i temeljnih prava na obitelj, zaštitu i dobrobit djece. Kultura života zahtijeva dosljednost. Nije uvjerljivo braniti život u jednom njegovu stadiju, a zanemarivati ga u drugom“, kazao je tada mons. Kutleša, dodajući kako se u životnoj praksi surogat majčinstvo nastoji normalizirati. Dakako, znamo da hrvatsko zakonodavstvo ne dopušta surogat majčinstvo. No problem se pojavio s „uvezenim“ djetetom iz Ukrajine i njegovim upisom u maticu rođenih.
Da – uvezenim. Bez zamjere na ovom izrazu, jer se dijete u ovom slučaju doista tretira kao roba. I to još roba „bez papira“, koji su trebali biti „sređeni“ u Hrvatskoj. To je bio povod i Komisiji „Iustitia et Pax“ HBK da se prošli tjedan oglasi posebnom izjavom, koja osim što je „podebljala“ Kutlešin načelan stav, doslovce „rašarafila“ one koji su ga kritizirali tobože braneći pravo djeteta. Naime, upravo je „Iustitia et Pax“ pokazala da se u tom konkretnom slučaju iz Ukrajine (a koje nije regulirano hrvatskim pravosuđem, jer se ono ne bavi surogatstvom iz inozemstva nego samo tuzemnim) radi o kršenju prava i djeteta i majke koja ga je rodila. Ali i o kršenju čitave sile zakona. Onoga o medicinski potpomognutoj oplodnji, obiteljskog zakona, zakona o državnim maticama te kaznenog zakona.
„Iustitia et Pax“, dakako, nastupa iz svjetonazorske pozicije i moralnog zrenika, no konkretan slučaj pobija pravnim načelima. Dijete, primjerice, niti nije trebalo upisivati kao novorođeno u hrvatske knjige, jer ono nije bilo pravno nevidljivo, tj. rođeno je s punim legitimitetom u Ukrajini i ondje je iz rodilišta, baš kao i kod nas, postojala obveza upisati ga u maticu rođenih. No budući da se radi o trgovini, tj. očiglednom švercu djeteta, to je izbjegnuto, pa je Ustavni sud naložio Upravnom sudu da to legalizira, a tek je on uprskao cijelu stvar. Naime, matičar je, poznavajući Obiteljski zakon, odbio to u prvi mah učiniti (zato sve i jest završilo na spomenutim višim sudskim instancama), pa mu je Upravni sud naknadno naložio da kao oca upiše naručitelj i kupca djeteta iz Ukrajine. Bez da itko ima uvida je li mu on doista i biološki otac, a da stvar bude još luđa, ist je sud naložio upis njegove supruge i naručiteljice djeteta kao djetetove majke. To je, kako je rekla članica „Iustitie“ prof. dr. Dubravka Hrabar prvi put u našoj povijesti da će se kao majka upisati žena koja nije rodila dijete. Naime, majkom se priznaje isključivo žena koja ga je rodila.
Kritičari Kutlešine izjave navode kako je „Crkva je šutjela dok je dijete bilo pravno nevidljivo, a oglasila se tek kad ga je sud zaštitio“. Takva teza je „izokrenuta pila naopako“, a čak kad bi i bila točna opet bi se lijevim kritičarima Crkve obila o glavu, jer upravo oni šute kad je riječ o „nevidljivoj djeci“ koja se ubijaju u pobačaju. Crkva ih štiti, kao što je poznato, upravo zato što su nevidljiva i nemaju pravo glasa.
Crkva će, kao što je rekao tajnik „Iustitie“ prof. dr. Vladimir Dugalić zaštiti i ovo „vidljivo dijete“ u cijeloj ovoj nesretnoj priči. Naime, ako se zatraži krštenje djeteta, Crkva će pozitivno odgovoriti. Crkva je, dakle, za život, ali ne manipulaciju životom. Kako u ovom tako i u drugim slučajevima.
