U Čitluk je uoči prošle nedjelje stigao jedan Talijan. Visok 180 centimetara, težak 70 kilograma. Nije govorio talijanski, nije tražio smještaj i nije došao ni kao hodočasnik u susjedno Međugorje, ni kao turist u Brotnjo. Naprosto je došao kako bi ostao. Imao je, doduše, ozbiljnu pratnju. Dvojicu Čitlučana, koji su zbog njega sjeli u kombi i put Bolzana ispod talijanskih Alpa. A kad je napokon stigao, dočekali su ga framaši, fratri i župljani. I Jerihonsko bdijenje u crkvi.
Bio je to, ukratko, doček dostojan svetoga Franje. Naime, novi kip sv. Franje Asiškoga stigao je u župu Krista Kralja u Čitluku baš pred njegov blagdan. I nije stigao slučajno. Niti ga je netko jednostavno naručio, platio i čekao dostavu. U Čitluku se za sv. Franju prikupljao euro po euro. Priča se začela u siječnju, na sastanku Franjevačkog trećeg svjetovnog reda. „Trećari“ su željeli na poseban način obilježiti veliku obljetnicu svoga serafskog oca. Ideja je bilo više, ali jedna je pobijedila, a to je kip svetoga Franje.
Jer crkva Krista Kralja ima njegovu sliku, koju su „trećari“ nabavili još 1982. godine. Ali kip – nema. Napravili su kasicu. Svakoga tjedna, na susretu bratstva, svatko bi ubacio koliko može i koliko želi. Bez velikih akcija i velikih riječi. Do svibnja prikupljeno je 13.000 eura. Dovoljno za kip, koji je bio gotov krajem kolovoza. Plan je bio da zajedno sa zvučnicima za novu crkvu stigne u Čitluk. Ali zvučnici nisu bili gotovi. Franjo jest. Pa su „trećari“ Josip Primorac i Franjo Tokić uzeli slobodne dane, sjeli u kombi i krenuli prema Bolzanu. I odmah sljedeće jutro, nakon što su utovarili kip, natrag kući u Čitluk. Naporno, ali blagoslovljeno!
Kako su pred crkvu stigli u večernje sate, zatekli su framaše, koji su im se pridružili u akciji otpočetka. I dogodilo se ono što je teško staviti u tekst. Radost. Ne ona protokolarna: „Evo nas, fotografirajmo se pa ‘ajmo kući.“ Nego prava. Ljudi su se fotografirali, grlili i smijali. Radovali su se kipu kao da je stigao netko njihov. A zapravo i jest. Jer taj kip nije kupila neka velika institucija. Kupili su ga ljudi iz zajednice, iz župe, iz mjesta. Od svojih priloga. I onda su po njega – sami otišli.
Budući da svaki takav događaj u Hercegovini valja dostojno proslaviti, nakon mise i blagoslova kipa uslijedila je fešta. Misa, blagoslov i – 500 litara graha. Da, baš tim redom. „Trećari“ su za druženje nakon mise skuhali kazan od oko 500 litara, a „trećarice“ su ispekle kolače. Fratri su bili među svojima. Župljani također. Sve do posljednje žlice graha, na koji je došao i sam sv. Franjo iz daleke Italije.
U cijeloj ovoj priči, zacijelo, najljepša je autentičnost života. Jer, sv. Franjo stigao je iz Italije nakon dvanaestosatnog putovanja, dočekali su ga ljudi koji su ga sami nabavili, blagoslovljen je u crkvi, a onda je završio među ljudima – uz grah i kolače. Bez neke velike teologije i pisanih pastoralnih planova.
No, s nečim mnogo važnijim, a to je zajedništvo. Crkva se ponekad najbolje vidi upravo ondje gdje nema velikih pozornica. U kasici u koju svatko ubaci koliko može. U kombiju koji noću stiže pred crkvu. U framašu koji pomaže iznijeti kip. U „trećarici“ koja peče kolače. U fratru koji sjedi za stolom s narodom… I, naravno, u onome tko je vješt skuhati 500 litara dobroga graha.
Sveti Franjo bi to, zacijelo, sve jako dobro razumio. Možda bi čak rekao da nije loše što zvučnici nisu stigli na vrijeme. Jer za ovakvu feštu ionako nisu trebali. Sve se čulo i vidjelo. I molitva. I pjesma. I smijeh. I razgovor. A najviše od svega – radost. Pa sveti Franjo, kako se čini, nije u Čitluk stigao samo kao kip. Naprosto je došao među svoje.
