Ovogodišnja svetkovina sv. pape Ivana Pavla II. vratila me u neka sjećanja povezana s tim povijesnim velikanom, a koja su posve osobna. Odnosno, povezana s novinarskim poslom. Budući da dosad još nisu izašla u javnost, želim ih podijeliti ih s čitateljima. Najviše zbog vremena koje je prošlo i koje prolazi. Ne samo zbog zaborava u vremenu, nego i zbog svojedobne opasnosti da bi mogli nastradati neki izvori informacija koji su povezani s događajima koji slijede.
Naime, te zime 1994. jednoga sam dana na Kaptolu sreo dobro upućenog kaptolskog svećenika i budući da se nismo dugo vidjeli, prihvatio sam njegov poziv na čaj. Odgovaralo mi je to zbog grlobolje, a kao danas sjećam se kako mi je ponudio da na jezik stavim nekoliko zrnaca krupne morske soli i polako ih rastopim. Doista, grlobolja je gotovo skroz popustila. No ono što mi je ponudio u opuštenom i prijateljskom razgovoru bila je informacija nad informacijama. Budući da smo razgovarali i o radovima na zgradi Apostolske nuncijature na zagrebačkom Ksaveru, on je lakonski odgovorio: „Bit će to sve gotovo dok Papa dođe!“ Molim?! Obojici nam se u sekundi „upalila lampica“ što je izgovorio pred jednim novinarom, pa smo se dogovorili da ću informaciju iskoristiti na najbolji mogući način, ali da ću još više od toga sakriti njezin izvor. Odnosno, njega maksimalno zaštiti. Pa eto, ni do danas nitko ne zna tko mi je plasirao tu senzacionalnu vijest za to vrijeme, jer smo još uvijek bili u ratu i vijest o dolasku Ivana Pavla II. u Hrvatsku bila je ravna putovanju Hrvata na Mjesec.
Odjurio sam u redakciju ravno do glavnog urednika. On, naravno, nije mogao vjerovati. Zamolio me da pričekam da to provjeri na nekim visokim političkim adresama i kako nije dobio nikakva odgovora, ponovno me pozvao u svoj ured i kazao: „U redu, vjerujem ti. Ali ako si zeznuo stvar, sutra letiš iz redakcije!“ Kao što vidite, još uvijek sam tu. Bila je to ekskluziva nad ekskluzivama. A tada su i ekskluzivne vijesti bile nešto posve drugo, tj. nisu bile kratkoga daha kao u današnje vrijeme. Objavite li, naime, danas nešto ekskluzivno, traje svega 20-ak minuta dok vas ne prepišu ostali portali i ne prenesu društvene mreže. Gdje vam se trag zametne u tili čas. Ekskluzive su nekad, doista, bile na cijeni.
A onda je uslijedila i druga. Odnosno, najava drugog Papina dolaska u Hrvatsku. Tada glavni urednik više nije prijetio „letom“ iz redakcije, a i potvrdu te vijesti dobili smo iz jednog biskupijskog ordinarijata. Proslijedili su nam telefaks nuncijeva pisma biskupima, kojega smo objavili kao faksimil, budući da nam oko one prve ekskluzive mnoge redakcije isprva nisu vjerovale, pa su nam se malo i podrugivali. Dakako, kasnije se
posve drukčije pokazalo. No ovaj smo drugi put imali „papir“ u rukama pa smo odlučili dodatno poentirati. Žao mi je samo što je to tada naljutilo kardinala Franju Kuharića, ali smo to naknadno izgladili. Shvatio je novinarski žar.
Nažalost, nije ga shvatio jedan od zagrebačkih profesora novinarstva koji je u svojoj knjizi upravo taj drugi primjer naveo kao kršenje embarga, što nije točno. Jer na dokumentu kojega smo objavili nije bilo oznake „EMBARGO“. Kojega smo, inače, uvijek poštivali kad se radilo o vatikanskim dokumentima ili npr. papinim govorima koje smo dobivali unaprijed i čekali da ih izgovori kako bi ih tek tada mogli objaviti. No nema veze, oprošteno mu je. Napose kad se u moru lijepih uspomena na Ivana Pavla II. mogu pronaći i ovakve iz novinarskog života.
