Za oboljele od bolesti štitnjače, karcinoma dojke, hrvatsku nogometnu reprezentaciju, vatrogasce, volontere Crvenog križa, radnike Čistoće, tj. Holdinga, za ubijene u genocidu u Srebrenici, Nikolu Teslu, ragbijaše… Tako počinje tekst otprije pet godina u Večernjem listu o zagrebačkim fontanama preko puta Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Svojevrsnoj turističkoj atrakciji Zagreba, ali zahvaljujući naprednoj tehnologiji i prostoru za slanje korisnih društvenih poruka, koje se mogu oslikati ili ispisati na mlazovima koji dopiru i do 15 metara uvis. Tako su fontane, kako se navodi nakon njihova ondašnjeg četverogodišnjeg prisustva u javnosti, zasvijetlile za sve one kojima je „Grad na taj način htio odati priznanje za zasluge u društvu, za one koji su svojim plemenitim radom pridonijeli tijekom situacije s koronakrizom i nakon potresa, ali i za mnoge koji su se javili Uredu za prostorno uređenje, izgradnju, komunalne poslove i promet jer su na fontanama željeli oglašavati svoje poruke“. Međutim, to ne znači da će i u srijedu, 19. studenoga, svijetliti i za progonjene kršćane diljem svijeta.
Naime, već je u javnost izašla informacija da gradske vlasti nisu odobrile zahtjev Hrvatske protestantske konferencije da te srijede, koja će se točno za mjesec dana diljem svijeta obilježiti kao tzv. Crvena srijeda u znak podrške progonjenim kršćanima, fontane svijetliti i tim povodom. Ne samo kako bi ostavile puki svjetlosni trag u zagrebačkoj tami, nego stoga što se na tome mjestu planirao napraviti i međureligijski skup kojim bi se poslala zajednička poruka podrške kršćanima. No zbog činjenice da aktualne zagrebačke vlasti ne vole kršćane, makar oni bili i progonjeni, čini se da ćemo ostati bez toga događanja na fontanama. Koje, kao što se može vidjeti, u ovih devet godina njihova postojanja doista služe najširim interesima i pronose čitav spektar poruka. Međutim, nisu politički podobne i gradske vlasti odlučile su im kazati – njet!
Nije im to prvi put, naravno. S fontana su, nakon šest godina tj. od njihova samog početka, skinuti hrvatski sveci i blaženici, za blagdan Svih svetih, po dolasku možemovske gradske vlasti. Udruga koja je to organizirala dobila je odbijenicu bez obzira što je blagdan Svih svetih i državni praznik. A do njega su držali u jednome dijelu svoje pragmatike čak i komunisti dok su bili na vlasti, dajući mu prostor kao Danu mrtvih, kako bi ljudi, bez obzira na vjeroispovijest i svjetonazor, mogli pohoditi grobove najbližih. A radi se, dakako, izvorno o katoličkom blagdanu.
Zanimljiva je u cijeloj priči i procedura oko zahtjeva za projiciranje željenog sadržaja na mlazovima fontana. Naime, ne postoji neki natječaj, pa da se znaju pravila, nego se zahtjev podnosi gradskom uredu, molbu razmatra povjerenstvo, a odluku potpisuje gradonačelnik. Dakle, na snazi je „umjetnički dojam“ tj. sviđa li se nekome nešto ili ne. Odnosno, je li po njegovom svjetonazorskom ćeifu ili nije. Što je loše samo po sebi, ali i politički kratkovidno, jer niti su zagrebačke fontane vlasništvo ikojih vlasti, niti bi vlasti smjele podcjenjivati bilo građana, od kojih je samo dio izašao na izbore, a dio od toga dijela dao je glas upravo njima da dođu na vlast.
Naime, svaka vlast koja je podcjenjivala osjećaje i pamet svojih birača, nije dobro prošla. A napose ako je ignorirala i podcjenjivala vjerske osjećaje naroda. Što je s fontanama upravo slučaj. Jer ako ne mogu proći ni katolički sveci za Sve svete ni protestantska inicijativa za „Crvenu srijedu“, onda je poruka više nego jasna. Fontane su postale mjesto ideološke borbe. Pa ih, naprosto, treba vratiti njihovim vlasnicima. Građanima hrvatske metropole.
