Hrvatska je javnost mlako popratila zbivanja oko slovenskog referenduma o potpomognutom umiranju. Kao i mediji, koji su tek zabilježili da su Slovenci nedjeljnu večer dočekali s neslužbenim rezultatima od 53,07 posto „protiv“ i 46,93 „za“ slovenski zakon iz srpnja, kojim je bilo omogućeno asistirano samoubojstvo. Koje je pak, eufemizam za eutanaziju, jer potpomognuto ubojstvo tretira se kao samostalan čin teško oboljelog i neizlječivog bolesnika kojim on sam sebe vlastitim činom dovodi do smrti. Dakako, uz pomoć liječnika koji može propisati smrtonosni lijek i uputiti pacijenta kako će ga sam uzeti, ali mu ga on ne daje kao što to čini pri eutanaziji. Gdje je posljednji čin liječnikov, a ne pacijentov.
Radi se, zapravo, o tehničkoj strani istoga pitanja, na kojega je odgovor suvremeni čovjek odlučio uzeti u vlastite ruke premda nije tvorac života. Eutanazija je, praktički, samo onaj drugi kraj batine na čijoj se suprotnoj strani nalazi pobačaj. Gdje čovjek sebi uzima pravo, kroz zakonske akte kako bi umirio savjest, suditi o početku i završetku života drugog ljudskog bića.
Slovenci su na referendumu odlučili su odbaciti već prihvaćeno zakonsko rješenje koje je parlament usvojio 24. srpnja 2025. Prevaga je bila relativno tijesna, no ipak je glas naroda prevagnuo kao glas razuma u trenutku kad se Slovenija počela približavati onim europskim zemljama koje su u svoje ruke uzele pitanje života i smrti.
Nizozemac dr. Theo Boer kao bioetičar od 2005. do 2014. proučio je 4.000 slučajeva eutanazije, kako piše za Vjerujem.hr Marina Katinić Pleić i primijetio je kako se broj tražitelja eutanazije dramatično je porastao, a među njima je bilo sve više onih koji nisu terminalno bolesni ni stari. „Dok je u 2024. eutanazija bila uzrok šest posto smrti u Nizozemskoj, u urbanim je područjima taj postotak 12 do 15 posto. Broj samoubojstava pritom se nije smanjio. U Nizozemskoj se od 2019. do 2022. broj eutanazija na zahtjev zbog psihičke patnje udvostručio. U 2024. u Nizozemskoj je eutanazirano gotovo 10.000 ljudi od kojih je 45 bilo mlađe od 30 godina“, navodi Katinić Pleić.
Razlog za prekid života je – patnja. Neizdrživa patnja. Premda je teško odrediti gdje su granice te izdrživosti. Stoga je lakše odrediti onu početnu točku, a to je težnja za neizmjernom srećom u ljudskom životu. Nju bilo koja patnja ugrožava na svaki mogući način. Pitanje je samo percepcije i stupnja izdrživosti boli. No kako bi suvremeni čovjek bio siguran da patnji može ipak stati na kraj, premda je svjestan da je ne može ukloniti, onda je odlučio ukloniti – patnika.
„Ne može li se pomoći onom koji pati, ne može li se ukloniti patnja, ostaje još uvijek mogućnost ukloniti patnika. S njim nestaje i patnja. Da bi se to moglo, svijet poseže za sentimentalnošću. Patnja, njezini oblici, dubina i trajanje izazivaju sućut. Patnja postaje sve težom. Iz sućuti prema patniku moguće je posegnuti za uklanjanjem patnje tako da se ukloni patnika“, veli naš poznati teolog fra Ante Vučković, dodajući kako pritom raste osjećaj da patnja patnika opterećuje druge. „Tako patnja više nije samo podnošenje boli nego i osobna krivnja u odnosu prema drugima. Sentimentalnost i sućut za druge nukaju da se posegne za eutanazijom. Kada bi eutanazija bila ozakonjena, pravo na nju bi se ubrzo pretvorilo u dužnost“, veli on.
Poznato je da sve što se pojavi u Sloveniji vrlo brzo stiže u Hrvatsku, pa već sad moramo izoštriti umove za odgovor na naše buduće referendumsko pitanje. Jer će nam ga kad tad postaviti. Bez obzira što trenutačno baš i nismo zainteresirani za ono što je u nedjelju bilo u Sloveniji.
