Nakon ovotjedne „Izjave Zagrebačke nadbiskupije o postupcima kojima Grad Zagreb u osnovne i srednje škole namjerava uvesti za katolike neprihvatljive pristupe i sadržaje pomoću predmeta ‘zdravstvenoga odgoja i obrazovanja’“ upaljen je alarm u javnosti. I zacijelo nikoga nema tko bi ga krivo shvatio. Prije svega, zbog preciznosti i jasnoće izjave, ali i zbog cilja zbog kojega je upravo na početku školske godine plasirana u javnost. A koji je nedvojbeno usmjeren prema razotkrivanju zakulisnih igara zagrebačkih političkih vlasti na uvođenje rodne ideologije u zagrebačke osnovne i srednje škole.
No na prvome mjestu treba naglasiti da Kaptol, tj. Zagrebačka nadbiskupija kao i Katolička crkva u Hrvatskoj nisu protiv zdravstvenog odgoja i obrazovanja u školi, nego su protiv ideološki obojenog zdravstvenog odgoja i obrazovanja. To je važna razlika. I na nju upozorava i sam Kaptol u svojoj izjavi, pozivajući se, na Izjavu o Programu zdravstvenog odgoja i obrazovanja Komisije HBK Iustitia et Pax iz 2007., koja ističe da je potrebno osigurati pravo djeteta na obvezatnu izobrazbu, osobito u duhu zahtjeva Konvencije o pravima djeteta. „Da se djeci osigura pravo na obrazovanje obvezuje i čl. 1. Protokola br. 2 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Komisija podržava potrebu da se uvede odgovarajući zdravstveni i spolni obrazovni, ali i odgojni program u škole, no pri tome ne smiju biti zanemarena prava roditelja, a program mora biti prihvatljiv za sve“, navodi se još 2007.
I ondašnja izjava Iustitie et Pax i sadašnja Zagrebačke nadbiskupije naglasak stavljaju na roditelje. Točne su tvrdnje da je strjelica Kaptola usmjerena protiv Tomaševićeve vladajuće klike, ali ona mu nije glavni, nego sekundarni cilj. Usmjerena je i prema Vladi, ali oni su tercijarna meta. Glavna meta su – roditelji. „U pitanjima koja se tiču odgoja djece ne smiju biti zanemareni ili izostavljeni roditelji, jer njihova je dužnost odgajati svoju djecu i oni imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati o odgoju svoje djece“, navodi Kaptol citirajući članak 64. Ustava. Apelirajući na roditelje da im je to pravo ujedno i poziv „da ne budu nezainteresirani za školske programe, nego, prema mogućnostima angažirajući se i u Vijeću roditelja, da budu upoznati s prijedlozima i sa stvarnim namjerama onih koji nude, promiču ili snagom političke vlasti nameću odgojne i obrazovne programe“.
Roditelji nisu slučajno izabrani kao poluga za demontažu ovoga projekta. Naime, Crkva vrlo dobro zna koliku snagu roditelji imaju u školskom sustavu prilikom odabira vjeronauka kao izbornog predmeta za svoju djecu. Radi se, de facto, o izravnim izborima, plebiscitu, svojevrsnom referendumu i glasu naroda. Što se, jednako kao i u primjeru vjeronauka, može primijeniti i na budući predmet zdravstvenog odgoja i obrazovanja.
Odluče li roditelji, zajedno sa svojom djecom, da takav predmet ne odgovara njihovom svjetonazoru i odgojnim okvirima, jednostavno će postati bespredmetan za bilo kakvu raspravu. A da većini ne bi trebao odgovarati, jasno je, primjerice, po vrlo visokom postotku djece upisane na konfesionalni vjeronauk.
Izjava s Kaptola došla u pravi tren, pronašla je pravi put do javnosti i premda na nju Grad Zagreb još nije odgovorio, ona je polučila uspjeh. Dospjela je, naime, do svih roditelja i na vrijeme im nagovijestila što se sprema. Crkva time pokazuje ne samo da vlada tematikom i da poznaje dinamiku zbivanja, nego i da vješto upravlja potentnim društvenim silnicama. Koje, za razliku od političkih izbora, imaju moć promijeniti odnos snaga na terenu. Zasad u školi, a kasnije možda i na nekim drugim razinama.