Na informaciju da se Finska sprema izbaciti vjeronauk iz škola mnogima su kod nas preko noći narasli očnjaci. I naravno, počelo je režanje kako i mi trebamo slijediti Fince, a u prilog svemu trebale bi ići ankete s internetskih portala, koje su popratno aranžirale huškačke tekstove kao tobožnji dokaz da je plebs protiv vjeronauka u školi. Pritom se prijedlog finskih vlasti (koji još uvijek nije definitivna odluka) proglašava revolucionarnim. Po čemu, teško je kazati, jer se primjerice kurikularne reforme ondje provode svake četiri godine, prvo na nacionalnoj, a zatim na lokalnim razinama, pri čemu je Finska provela pet obrazovnih reformi od 1970. do 2014. Dakle, svako malo revolucija u Finskoj.
Vjeronauk u školi u Finskoj i ovaj u Hrvatskoj imaju veze kao nebo sa zemljom. Baš kao i cjelokupna usporedba obrazovnih sustava, gdje je Finska za razlike od Hrvatske nedosegljivo nebo. No vjeronauk u školi nije samo pitanje obrazovnog sustava, nego je on svojevrsno ogledalo društvenih prilika. Finska, koja kao i ostale zemlje sa sjevera Europe, posljednjih desetljeća proživljava apostaziju, otpad od vjere i kršćanskih vrijednosti, proživljava posljednjih godina i veliki priljev novih stanovnika. Koji, dakako, nisu kršćani. Tj. luterani koji su ondje većina i koji dominiraju u vjeronauku u školi. S druge strane opada broj učenika u školama, a povećava se broj zahtjeva za neluteranskom vjerskom podukom, pa su vlasti tome disbalansu odlučile doskočiti jedinstvenim predmetom za sve konfesije.
U Hrvatskoj je, prisjetit će se oni s dužim pamćenjem, tako nešto na stolu bilo na početku 90-ih kad u javnosti razgovaralo o uvođenju religijske kulture u škole, koja je, zapravo, samo poslužila kao most da se vjeronauk vrati u školski sustav i na mjesto s kojega su ga izbacile komunističke vlasti. Dakle, da se ispravi nepravda. Sinkretistički predmet nije, naime, odgovarao nijednoj vjerskoj zajednici. Kao ni samim roditeljima koji biraju hoće li se njihova djeca upisati na vjeronauk kao izborni predmet ili neće. I to je najvažnije – vjeronauk u Hrvatskoj pitanje je izbora, a ne prisile! On je stvarni plebiscit poput nekog referenduma, a ne varljiv kao prigodne ankete po portalima. Roditelji sami izabiru što im je važno u sustavnom obrazovanju i odgoju njihove djece. I to je slika hrvatskoga društva, koja se onda vidljivo preslikava (i) na vjeronauk u školi.
Dakako, taj vjeronauk ima mnogo mana, no ne onih koje mu nabrajaju oni koji bi ga izbacili. Jedna od najvećih zacijelo je ona koja ga je ukalupila u školsku svakodnevicu i lišila ga formativne naravi, koja zapada isključivo župnu katehezu, a koja pak pati od svojih specifičnih boljetica. Pa se dogodi da djeca nisu duhovno spremna za prvu pričest ili krizmu, kao što je to pokazao nedavni slučaj otkazivanja krizme u Riječkoj nadbiskupiji, jer su naprosto sve „odradila“. Ali to je sad neki sasvim drugi par rukava.
Vjeronauk u školi u Hrvatskoj najlakše mogu dokinuti sami roditelji. I to tako da ne upišu svoju djecu na izborni predmet. Ali to se, naravno, neće dogoditi zbog duboke ukorijenjenosti vjere u našem narodu. Ma koliko ona često bila svedena i na manifestativnu, običajnu i folklornu razinu. Roditeljski osjećaj za odgoj vlastite djece ipak je iskonski i nepogrešiv.
Uostalom, iz svjedočanstva jednog našeg profesora u finskim školama moglo se doznati i kako učenici ondje sjede za okruglim stolovima u učionicama ili pak u školama bez zidova, kao u Turkuu, četvrtom najvećem gradu u Finskoj. I gdje se miješaju svi razredi zajedno, s nekoliko profesora predavača istodobno. Pa hajdemo onda prvo porušiti zidove u našim školama, a nakon toga možemo ozbiljno pričati i o izbacivanju vjeronauka iz školskog sustava.
