“Voulez-vous mourir?” To se pitanje više neće postavljati u francuskim bolničkim sobama u gluho doba noći. Ispod pozlaćenih stropova Palais Bourbon, gdje su izgovorene mnoge velike rečenice o slobodi, tanka većina izglasala je mogućnost potpomognutog umiranja. Eufemizam za eutanaziju predstavljen je narodu kao nježna gesta milosrđa. Deklaraciji o pravima čovjeka dopisana je i fusnota: čovjek ima pravo zatražiti i dobiti pomoć da prestane živjeti.
U praksi to znači da teško bolesnom čovjeku medicina u ruku stavlja smrtonosnu tvar da od vlastite ruke i pogine. Ako mu je ruka za to preslaba, netko će ipak morati uskočiti.
Francuska tako postaje dvanaesta država na svijetu s apostolatom anđela smrti. Kao i u Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu, Španjolskoj i Kanadi, pitanje “je li život vrijedan življenja” prepušteno je samoprocjeni. Francuski je zakon za sada postavljen usko. Pravo imaju samo punoljetne osobe s neizlječivom bolešću u uznapredovaloj ili terminalnoj fazi, koje nepodnošljivo pate i sposobne su izraziti svoju volju te, u pravilu, same uzeti smrtonosnu tvar. Psihijatrijske bolesti, demencija i maloljetnici zasad nisu kandidati za eutanaziju.
Zasad, jer gotovo nijedna zemlja koja je zakoračila na ovaj klizak teren nije ostala ondje gdje je počela. Granica suosjećanja pomicala se korak po korak: najprije za onoga koji svakako umire, zatim za onoga koji možda neće još dugo, potom za onoga koji neće umrijeti, ali svejedno pati, pa za onoga čija je patnja psihička… Svaki novi korak brani se istom rečenicom – kako bismo jednoj skupini mogli uskratiti pravo koje smo već priznali drugoj?
Dovoljno je pogledati zemlje koje su krenule prije Francuske. „Nepodnošljiva patnja” odavno obuhvaća i desetljeća depresije, autizam, demenciju, pa i usamljenost i siromaštvo. Svaki slučaj predstavlja se kao izniman, neponovljiv lom ljudske sudbine. I to može tako izgledati sve dok se iznimke ne poredaju jedna uz drugu.
Marc i Eddy Verbessem, 45-godišnji belgijski jednojajčani blizanci, gluhi od rođenja, živjeli su i radili kao postolari, a razvili su i vlastiti jezik kojim su jedan drugome nadomještali svijet zvukova. Kada su doznali da će zbog glaukoma postupno oslijepjeti, zaključili su da više ne žele živjeti. Strah od budućega života koji još nisu ni počeli živjeti medicina nije mogla ublažiti, pa je Belgija odobrila eutanaziju.
Alan Nichols, 61-godišnji Kanađanin s depresijom i oštećenjem sluha, primljen je u bolnicu jer je postojala bojazan da je suicidalan. Mjesec dana poslije bio je mrtav, unatoč protivljenju obitelji i upozorenju medicinske sestre da nije posve razumio odluku koju donosi. Ipak, uime slobode, čovjeku hospitaliziranom zbog suicidalnosti Kanada je pomogla da suicid dovrši.
Nizozemska, svjetski prvak u pomicanju granica, od 2024. eutanazira i djecu mlađu od dvanaest godina. Javnost ne zna koliko je dijete točno imalo godina ni od čega je bolovalo, poznato je samo da “nije postojala razumna alternativa njegovoj smrti”. Nizozemske su vlasti procijenile da će eutanazirati približno petero djece godišnje. Pet iznimnih tragedija pretvorenih u očekivanu godišnju statistiku koja smrt vodi ravno do dječje sobe.
Nizozemski dječji i adolescentni psihijatar Menno Oosterhoff prvi je put oduzeo život pacijentici u listopadu 2022. Imala je osamnaest godina, opsesivno-kompulzivni poremećaj, poremećaj prehrane i autizam. “Bog me testira”, rekao je sam sebi. Ako joj ne pomogne, Bog će ga pitati zašto je dopustio da pati, a on će odgovoriti: „Bio sam tjeskoban.” Tjeskoba nije dovoljno dobar razlog da ne postupi po savjesti, zaključio je. ” Ako joj pak oduzme život, Bog bi mu mogao prigovoriti što je postupio ne znajući sve posljedice. „Nisi ih dovoljno jasno objasnio”, odgovorio Mu je u svojoj glavi. Na dogovoreni dan djevojku je u njezinu domu još jednom upitao želi li umrijeti, a nakon potvrdnog odgovora ubrizgao koktel koji zaustavlja disanje. Kada ga je kolega poslije pitao boji li se konačnoga suda, Oosterhoff je odgovorio: „Ako ovo nije dobro, onda je Bog trebao napisati bolji priručnik za naš život.”
Priručnik postoji, samo se mnogima ne sviđa ono što u njemu piše. Ne obećava život bez patnje, baš naprotiv, i uči da vrijedi živjeti čak i kad je nepodnošljivo. Čak i kad te pribiju na križ, probodu ti bok kopljem i pritom ti se izruguju.
Pronaći smisao u patnji današnjoj je civilizaciji sve teže. Za razliku od medicine koja pacijente pita žele li umrijeti, psihijatar Viktor Frankl suicidalne osobe redovito bi pitao: “Zašto se niste ubili?” U njihovim odgovorima tražio je ono što ih još veže uz život, put povratka smislu, a za mnoge i ključ razumijevanja ostavljenog nam “priručnika”.
Za sve koji traže bliži odgovor na pitanje smisla patnje, tu je Tea Perović.
Majka četiriju djevojčica kojoj su 2022. dijagnosticirane metastaze raka dojke tri je godine živjela u nezamislivim bolovima. Živjela, ne umirala. Bolest nije romantizirala niti je poricala da može umrijeti već sutra. Ipak, svatko tko ju je vidio, makar i preko ekrana, vidio je koliko svijetli i nadahnjuje. Pisala je kako bi svojim kćerima ostavila ono što im neće stići reći, a do smrti je davala drugima sve što je još imala za dati. Preminula je u ožujku 2025., u 42. godini. Između dijagnoze i groba ostalo je dragocjeno vrijeme za četiri djevojčice, dvije knjige i neizbrisivo svjedočanstvo vjere. Sve to jer se nije dala uvjeriti da bol i patnja njezin život čine bezvrijednim. Poruka koju je ona ostavila biblijski je odgovor na sve rasprave o eutanaziji: živjeti u punini do kraja jedina je “razumna alternativa” smrti.
