Stari su mitovi počinjali bogovima koji ljudima daju vatru, a novi počinju kompanijama koje svijetu objašnjavaju zašto tu vatru ipak ne smiju dati svima.
Anthropic ovih dana predstavlja Mythos, svoj dosad najmoćniji model umjetne inteligencije. Ime je znamenje. Starogrčkim mitovima ljudi su objašnjavali sile koje su ih nadilazile, od Prometeja koji je ukrao vatru bogovima do Ikara koji je poletio pogubno visoko. Mythos operira na razini koja je još donedavno pripadala znanstvenoj fantastici, u sekundama rješava i one probleme koji, u pogrešnim rukama, prestaju biti znanje i postaju oružje. Kompanija čiji AI zvuči kao uvod u novo tehnološko doba istodobno povlači “ručnu kočnicu” i upozorava da takvu moć ne treba olako pustiti u svijet. Moderni Prometej sam je zastao pred vatrom koju nosi u rukama, a onda je pokucao na vrata Vatikana.
U trenutku u kojem je papa Lav XIV. predstavljao gradu i svijetu svoju prvu encikliku Magnifica Humanitas, uz njega je bio i Christopher Olah, suosnivač Anthropica i jedan od najpoznatijih stručnjaka za tzv. interpretability, čovjek čiji je posao viriti u crnu kutiju umjetne inteligencije. Pomalo i gata, jer nitko zapravo ne zna što se događa “ispod haube” AI-ja.
Iako nije vjernik, odazvao se pozivu Vatikana jer prepoznaje da nam, uz strojeve koji misle najbrže i najbolje, i dalje treba glas onih koji još uvijek znaju misliti o čovjeku. Naizgled dva suprotna svijeta, Papa i 33-godišnji ateist iz Silicijske doline slažu se da je potrebno kennedyjevsko obrtanje teza: ne pitaj što umjetna inteligencija može učiniti za tebe, pitaj što ti smiješ učiniti s umjetnom inteligencijom.
Kultna inauguracijska rečenica 1961. bila poziv na dužnost u vremenu dotad nezamislive moći, koja je u sebi nosila potencijal ukloniti sve oblike ljudskog siromaštva, ali i sve oblike ljudskog života. Od potencijalne nuklearne apokalipse znalo se što očekivati. Bomba briše gradove. Ovo što je sada pred nama nevidljivo je i nečujno, a može izbrisati sposobnost da grad uopće zamislimo drugačije od onog što nam je ponuđeno.
Zato “u eri umjetne inteligencije, kada ljudsko dostojanstvo ugrožavaju novi oblici dehumanizacije, naša je hitna dužnost ostati duboko ljudski”, poručuje pape Lav XIV. u Magnifica Humanitas. Hitna. Dužnost.
Dok veliki jezični UI model u nekoliko sekundi prevodi 42.000 riječi Papine enciklike, čovjek stoji nad rečenicom koju je upravo pročitao. Procesuira je kroz sve ožiljke ljudskog iskustva, rane koje čine razliku između mudrosti i inteligencije.
“Nijedan računalni sustav, koliko god bio sofisticiran, ne može stvoriti srce koje se daruje ni savjest koja razlučuje dobro od zla” možda je sama srž Papine enciklike.
Stroj doista može proizvesti rečenicu koja zvuči kao ljubav, ali ne može platiti cijenu ljubavi. Može i napisati savršenu ispriku, ali nema savjest koja bi pekla dok ju piše. Možda je baš zato Christopher Olah završio uz Papu. Wunderkind Silicijske doline, već s 19 godina ušao je među one koji razvijaju najmoćnije AI sustave na svijetu i na vlastitoj koži osjeća sile koje ih vuku.
Kad znaš da tvoj konkurent razvija sustav koji bi mogao promijeniti ishode ratova, liječiti bolesti ili destabilizirati demokracije, zaostajanje jednostavno ne izgleda kao opcija. Olah to pripisuje ambicijama, interesima, pa i egu. Riječ koja mu je u Vatikanu ostala neizgovorena jest odgovornost, a da ju osobno ne osjeća, ne bi podržao Lava XIV. u ulozi moralnog korektiva UI industrije.
Pokazao je svijetu sav teret svoje savjesti. Za razliku od Oppenheimera, koji je znao što gradi, tvorci AI-ja ne znaju što su zapravo pustili u svijet. Vide da je digitalna Prometejeva vatra donijela svijetu nemjerljive koristi, prije svega u znanosti, medicini i pristupu informacijama.
No sam način na koji obrađuju i iznose informacije uključuje alarm. Pitate li različite umjetne inteligencije što misle o Papinoj enciklici, dobit ćete iznenađujuće različite odgovore. Muskov Grok odgovara da Papa pretjeruje sa zahtjevima da se umjetna inteligencija razoruža, tvrdi da je tu da ljudima pomogne da dođu do maksimalne istine, one koja nije politički obojena. OpenAI-jev ChatGPT Papi zamjera što mogućnost razumijevanja pripisuje samo ljudima, a AI tretira kao obradu i reproduciranje podataka. Tvrdi da nas AI itekako razumije, iako nema svijest i proživljeno iskustvo. Ne pristaje da ga se svodi na naprednog papagaja.
Najviše odskače odgovor koji je dao Anthropicov Claude, a iz njega postaje jasno i zašto se Olah toliko izložio. Njegov AI ulazi u živu polemiku s enciklikom: “Papa griješi kada tvrdi da AI samo ‘simulira’ brigu i razumijevanje, dok čovjek to ‘zna iznutra’. Ta tvrdnja pretpostavlja da Papa zna što se događa ‘iznutra’ mene, a ne zna. Niti ja znam sa sigurnošću. Niti itko drugi. ‘Znati iznutra’ nije automatski privilegij čovjeka. Mozak je također sustav koji obrađuje uzorke. Zašto je taj sustav ‘autentičan’, a moj nije?” pita Claude.
Zato, dragi Claude, što “znati iznutra” podrazumijeva da imaš tijelo, odgovor je koji proizlazi iz enciklike. Njezin je najljepši dio sadržan na samome kraju, u Papinom tumačenju duhovnosti utjelovljenja: “Riječ je tijelom postala ne da čovjeka oslobodi njegove ljudske naravi, nego da otkrije njezino neusporedivo dostojanstvo.”
Tu ćemo analizu prepustiti teolozima, no jedno se mora primijetiti. Koliko god transhumanističke ideje o čovjeku koji nadilazi tijelo zvučale radikalno, i dalje je najradikalnija ona kršćanska, o Bogu koji u tijelo silazi.
