Najviše ga je zaboljelo što su ga nazvali ubojicom. Godinama radi na psihijatriji. Toliko noćnih smjena i spašenih života, a sad će ga po ovome pamtiti. Djeca će nositi njegovu sramotu. Pita li itko kako je njemu? Terapeut ga vraća na čovjeka koji je umro. Da, sad proizlazi da ga je ubio. Ali samo je radio svoj posao! Standardna nepisana procedura. Jedno je pravilnik, drugo praksa. Moglo se dogoditi bilo kome. Terapeut mu pruža maramicu. Treba mu sada, dok oplakuje vlastitu sudbinu. Za mrtvoga mu nije trebala.
Odsutnost kajanja, zanemarivanje prava drugih, prebacivanje odgovornosti… U kartonu je uz stručne nazive upisana i F šifra. Poznaje je dobro, samo je dosad nije gledao uz vlastito ime.
Našem zamišljenom pacijentu tragedija je počela onog trenutka kad je morao za nju odgovarati. Opravdanja zvuče poznato: slična su izlazila iz usta zaposlenika zagrebačke bolnice, imenjakinje sveca koji je i sam prošao „poseban” tretman za duševne bolesnike. Svetog Ivana od Boga bičevali su i vezivali u Kraljevskoj bolnici u Granadi, uvjereni da će ga bol i kažnjavanje dovesti razumu. Bilo je to 16. stoljeće, a od tada do danas nismo daleko došli kad je sputavanje psihijatrijskih pacijenata u pitanju. Lance i bičeve zamijenila je modernija „namjenska oprema”, a lobotomiju koktel lijekova, no kad zagusti, pravila su ista – zategni remen i drži kako znaš.
Ono o čemu se godinama šaputalo dobilo je digitalni dokaz kad su objavljene snimke brutalnog premlaćivanja i gušenja Kristiana Josipa Periša. Njih osmero na njega jednog, vezanog. Rade sve što u pravilniku piše da ne smiju. „Treba biti kreativan, pacijenti dobiju nadljudsku snagu, ipak je to borba za goli život”, podvukao je jedan od sindikalnih prosvjednika u pokušaju da dočara nemoguće situacije u kojima se bolničko osoblje nađe suočeno s agresivnim pacijentom. Djelatnici koji su se okupili ispred bolnice Jankomir snimke još nisu bili vidjeli. Da jesu, prosvjeda vjerojatno ne bi bilo. No u tom trenutku nije im bilo jasno zašto se radi slučaj od nečega što je za njih običan radni dan. I smrt je dio posla, u prosjeku pet do šest ljudi mjesečno Jankomir napušta u lijesu.
Prema izvještajima iz bolnice, Kristian je bio agresivan pacijent. Bio je istodobno i poseban čovjek koji je činio mala djela s velikom ljubavlju za zajednicu osoba s invaliditetom. Pravo da ga ne muče sigurno nije morao zaslužiti životopisom.
Nakon ubojstva isplivala su nova jeziva iskustva psihijatrijskih pacijenata koji su svoje torture preživjeli, ali ih i dalje nose sa sobom. Ako je makar djelić tih svjedočanstava istinit, problem seže mnogo dublje od jedne bolničke sobe. Sistemsko nasilje očito je preživjelo stoljeća, usprkos svim dobrim i časnim ljudima koji rade u struci. Pitanje je samo zašto oni nisu ti koji određuju što će biti pravila, a što praksa.
Žrtve su ljudi čija se svaka riječ, a posebno ona o brutalnosti medicinskog osoblja, može brzopotezno diskreditirati dijagnozom u kartonu. Ta ludi su, zar ne? Nije im za vjerovati. Nije ni sveti Ivan od Boga dobro prošao kad se bunio protiv zlostavljanja drugih pacijenata kojem je svakodnevno svjedočio u Granadi. Zbog toga su ga tukli još jače, nitko ne podnosi svece u vlastitoj smjeni.
Liječnici su ti kojima smo povjerili pristup tijelu kad nas boli i mislima kojih se bojimo. Dopustili smo im da nas uspavaju, otvore, pa i da nas zadrže iza zaključanih vrata. Teško je i Bogu u ruke predati toliko vlastite nemoći, a kamoli čovjeku. Zato Crkva koja skriva zlostavljača i bolnica koja štiti nasilnike u svojim redovima rade istu moralnu prijevaru. Nema ničeg opasnijeg od kolegijalnog držanja straže, kad se šteta nanesena čovjeku knjiži kao šteta vlastitom ugledu.
Mehanizam „štiti svoga pod svaku cijenu” tjera i one koji nisu kvarni da katkad okrenu glavu, pa onda vidimo liječnicu ispred čijih očiju neljudski zlostavljaju pacijenta kako hladno gleda u mobitel kao da samo mijenjaju posteljinu. Da se manje okretala glava, možda ne bismo došli do toga da u jednom Jankomiru godišnje umre više ljudi nego u svim hrvatskim zatvorima zajedno. Sasvim je moguće da se prava zatvorenika čuvaju bolje nego prava pacijenata psihijatrije, iako zatvorski čuvari nisu ti koji su polagali Hipokratovu zakletvu.
Javnosti je naposljetku progovorio uređaj. Kamera, srećom, nema kolege.
Oko smrtnog odra sada stoji plejada beskrupuloznih sakupljača političkih bodova. Igra upiranja prstiju dobila je bolus adrenalina jer javnost na pladnju traži glave svih prisutnih u 11A i obiju hijerarhija, gradske i zdravstvene. Četiri jahača apokalipse iza rešetaka i nekoliko ostavki nisu dovoljni.
Bolnica je brzo obezglavljena, 30 zaposlenika preko noći je otvorilo bolovanje. Sve ono što je dosad bilo teško, sada je još samo teže svima koji usred krize ostaju iza vrata Svetog Ivana. Na zaposlenicima koji su ostali sada je da dokažu svijetu kako im ne treba edukacija iz elementarne ljudskosti, pa i da su dostojni raditi pod imenom sveca zaštitnika psihijatrijskih bolesnika, spremnog primiti i batine da zaštiti pacijente.
Ispred njihovih vrata i dalje su ljudi koji još nikome nisu rekli koliko im je teško. Vidjeli su snimku. Vidjele su ju i njihove obitelji. Tko će ih sada uvjeriti da pokucaju i zatraže pomoć?
„Ako možeš, moraš za one koji ne mogu”, govorio je Kristian, a u njegovo osobno geslo stane cijela etika liječničkog poziva. Njegova smrt ostaje im doživotni podsjetnik na zakletvu da će štititi život i dostojanstvo, ono što je Kristianu oduzeto.
