Zanimljivo kako su se u Međugorju gotovo u isto vrijeme i podudarno susrela dva povijesna događaja. Jedan je bio tema prošlotjedne kolumne, a radi se o imenovanju trećeg apostolskog vizitatora za župu Međugorje, mons. Francesca Cavine. Drugi je hodočašće jedne biskupije iz Hrvatske u Međugorje, koje je prvi put predvodio biskup te biskupije. Konkretno, radi se o Sisačkoj biskupiji i biskupu sisačkom mons. Vladi Košiću, koji je prošloga vikenda bio na čelu oko 600 hodočasnika i desetak svećenika, koji su s 11 autobusa, na njegovu inicijativu hodočastili u Međugorje. I tako će odsad svake godine, tj. svakog prvog vikenda nakon blagdana Svih svetih.
„Ledolomac“ Košić tako je doista ušao u povijest kao prvi hrvatski biskup koji je svoju biskupiju doveo u Međugorje. Nije to nikakvo pretjerivanje. Naprosto je napravio potez koji dosad niti jedan biskup ili nadbiskup iz hrvatskog episkopata nije napravio. Netko će reći kako je biskup Košić sklon Međugorju i međugorskom fenomenu te da ga se povremeno može sresti ondje, što je točno. Baš kao što je točno da je svojim svećenicima dopustio da organiziraju Mladifest Hrvatska u njegovoj Sisačkoj biskupiji, po uzoru na međugorski Mladifest, na koji i sam zna doći.
Biskup Košić zapravo je jedini među hrvatskim biskupima koji je dobro čuo i odlučio poslušati papu Franju, koji je 2019. ukinuo svećenicima zabranu organiziranja hodočašća i dolazaka u Međugorje. Papa je to učinio nakon što je imenovao mons. Henryka Hosera prvim vizitatorom župe Međugorje, davši mu ovlasti da župom upravlja u njegovo ime te izvlastio jurisdikcijski župu iz Mostarsko-duvanjske biskupije. No ta Papina odluka nije ukinula mentalnu zabranu hrvatskim biskupima da krenu prema Međugorju. Oni su i dalje u svojim glavama ostali pod „jurisdikcijom“ Mostara, koji od samoga početka osporava međugorski fenomen. Između lojalnosti Papi i lojalnosti Mostaru, oni su se očigledno opredijelili za ovu drugu.
Od te Franjine odluke prošlo je čak sedam godina i dosad se u Međugorju, osim biskupa Košića iz Hrvatske, nije pojavio niti jedan biskup. A dolaze biskupi iz cijeloga svijeta, čak i iz samoga Rima i Vatikana, kojima je Međugorje znatno dalje nego hrvatskima. No ovdje se ne radi samo o kilometarskoj ili fizičkoj udaljenosti, nego o posebnoj skrbi kojega bi hrvatski biskupi trebali imati kad je Međugorje u pitanju. Radi se, ponajprije, o pastoralnoj skrbi. Koja se, ako se baš osobnim pohodom u Međugorje ne žele nekome zamjeriti, može ogledati i na druge načine. Ponajprije slanjem svećenika u pastoralnu ispomoć u međugorsko svetište, jer u Međugorju uvijek treba ispovjednika, što se najbolje vidi u dugim redovima za ispovijed u bilo koje doba dana.
Zanimljivo je kako je biskup Košić kazao da hrvatski narod ima dva velika tj. značajna Marijanska svetišta, a to su Marija Bistrica i Međugorje. Formalno bi mu to netko mogao i osporavati, jer Međugorje nije službeno proglašeno svetištem i ima status župe, no sadržajno je posve u pravu, jer isti hodočasnički duh prožima i jedno i drugo mjesto, ostavljajući duboki trag u dušama onih koji hodočaste kako u Hrvatsko Zagorje tako i u Hercegovinu. Ta slika o Mariji Bistrici i Međugorju može ostalim biskupima poslužiti kao dobar okvir za prihvaćanje Međugorja kao vlastita hodočasničkog odredišta i za vlastitu biskupiju. Onaj pravni dao je papa Franjo još prije sedam godina. Biskup Košić probio je led prošloga vikenda, pa hrvatski biskupi doista nakon toga mogu pohrliti u Međugorje. Mnogi možda i s više autobusa od biskupa Košića, pa da tako i oni po nečemu ostanu zabilježeni u povijesti. Koja se ispisuje na tako jednostavan način. Dovoljno je samo osluškivati znakove vremena.
