Čepovi kopačke utiskuju se u zelenu travu, a prsa prekrivena crveno-bijelim kvadratićima nadimaju se brže nego inače. I iako se nikad neće suglasiti do kraja jesu li kvadratići ili kockice i jesu li crveno-bijeli ili bijelo-crveni, sve rasprave staju kad oni koji su došli braniti hrvatske boje istrče na teren. Dišu brže, ali dišu isto.
Neki čudan pomak događa se u hrvatskoj nacionalnoj duši kad igra repka. Proglasit će se to nogometnim ludilom ili navijačkom groznicom, izlizano, ali udomaćeno toliko da više ni ne primjećujemo kako nas navodi na ideju da je posrijedi neka kolektivna bolest. Doista, riječ je o izvanrednom stanju, kolektivno je i zarazno. Ali nije loše.
Izvor zaraze su ratnici u štucnama. Većina njih i ne živi u Hrvatskoj, svoje karijere grade u tuđim zemljama, okruženi tuđim zastavama. Novac i prestiž pogonsko su gorivo kad se znoje u klupskom dresu, ali kad odjenu nacionalni, kao da su odjenuli novog čovjeka. Ili možda pravog. Osobnu statistiku više nego ikad spremni su podrediti zajedničkom cilju, pa i najveće zvijezde tu postaju samo kotačići.
Za koga ili što su spremni ostaviti srca vatrena na terenu sami su objasnili novinarima. Vjera je njihova snaga i ljepilo, prvo Bog, onda domovina, a tek onda nogomet. Na tribinama se nalaze uglavnom iste vrijednosti. Hrvat. Katolik. Navijač. Ne nužno tim redom i ne kod svakoga u istoj mjeri, ali dovoljno često da postane prepoznatljivo klupko identiteta.
Cijepljeni od tih kategorija na travnjaku će u najboljem slučaju vidjeti samo skupinu znojnih muškaraca koji su u stanju satima trčati za okruglim predmetom bez ikakvog rezultata. Uznapredovale nuspojave prikazat će im nacionalni zanos prosječnog Hrvata kao nešto što je daleko ispod njihove razine, a neki od njih imaju ozbiljne reakcije na vjerski moment u trokomponentnom cjepivu, do mjere da su spremni i pozvati na bojkot reprezentacije jer su vidjeli igrače sklopljenih ruku na misi. Istinita priča, dogodila se u Facebook grupi Ateisti i agnostici Hrvatske, koja uglavnom služi izrugivanju svega vjerskog, a nogometna reprezentacija na čelu s izbornikom Dalićem, osobito kad pozira s velikim križem prije leta u Ameriku, posebna im je poslastica.
Zaraženi su, s druge strane, spremni ostati i bez sluha i bez glasa pjevajući „Najljepše je kad pitaju me…“ ne bi li momcima na terenu poslali svoju podršku, a znaju da ju oni osjećaju pa makar se i derali pred ekranom.
Čak i ljudi koji ostatak godine zaziru od nacionalnih simbola odjednom vješaju zastave na prozore, pjevaju himnu i skupa mole Boga u kojeg inače previše i ne vjeruju, samo da naši zabiju gol. Hrvat, katolik, navijač, na sjecištu tri identiteta javlja se ta individualistima nepodnošljiva sloga. Teško je objašnjiv prijezir prema vlastitom narodu dok ga gledaš kako istodobno plače, pjeva i vjeruje.
Ali ta je povezanost oduvijek tu, samo čeka pravi trenutak da izbije na površinu. Nema više ja, sad smo mi. Dišemo kao jedno, navijamo kao jedno i molimo kao jedno, a kad lopta baš nikako neće u gol, u prevrtljivih devedeset minuta pojavi se pitanje: Bože, pa na čijoj si Ti strani?
Pitanje je, naravno, apsurdno i heretičko. I protivnička reprezentacija ima svoje vjernike, njihove majke pale svijeće u istom trenutku u nekoj drugoj katedrali. Teološki, Bog ne igra nogomet i nema dres. Ali pokušajte to objasniti čovjeku koji se upravo zavjetovao na hodočašće u Mariju Bistricu ako Hrvatska zabije u 89. minuti.
Ostalo je dvanaest sekundi, lopta na bijeloj točki, a i onaj na tribini i onaj na terenu, htjeli to ili ne, okreću se prema nečemu većem od sebe. Impulsi su slični onima koji su tjerali ljude da na koljenima sklapaju ruke tisuću godina prije nego što je izmišljena lopta.
Kad je Hrvatska pucala penale, kamere su lovile igrače koji bi prije udarca kratko podigli pogled i prekrižili se. Nadaju se pogotku, ali mole za nešto drugo. Prije svega za snagu da podnesu trenutak, bez obzira na ishod. Nada je, naravno, goruća koliko i srce, no vjera ovdje ne traži da Bog promijeni rezultat koji visi o niti. Traži samo da čovjek ostane čovjek. I u porazu i u pobjedi.
I baš zato, kad lopta uđe u mrežu, eksplozija koja se čuje nadilazi slavljenje virtuoznog gola. To je zvuk milijuna ljudi koji su, na djelić sekunde, prestali biti pojedinci i postali narod. Duboko je u nama ljudska potreba da individualno nestane u kolektivnom, u nečem većem, makar privremeno. Podleći tom „ludilu“ znači pripadati. Nakratko se vjera, identitet i pripadnost spoje u zvuk koji para bubnjiće, a „ja“ se ponovno rastopi u „mi“.
Isto je i kad gubimo. Vezanost se kalila baš u porazima. Patnja, a znaju to Hrvati jako dobro, vjeru ne slabi, baš naprotiv. Suze na gradskim trgovima nakon poraza jednako su slane kao suze nakon pobjede, zagrljaji jednako čvrsti, ista zastava omotana oko ramena ljudi koji su prije par sati bili potpuni stranci. I u rukama se stišću isti križići, jer vjera nije tu samo za ufanje, tu je prvo za utjehu.
Ne pamtimo samo medalje iz Francuske, Rusije i Katara, pamtimo i nesretne eliminacije, suce kradljivce i protivnike koji su imali više sreće nego vještine u nogama. Svaka takva priča postaje dio kolektivnog narativa, križni put svoje vrste koji smo zajedno proživjeli. Mali narod koji se bori protiv većih i jačih, to je priča koja se ponavlja kroz našu vjeru, povijest i sport istodobno.
Zato se neki čudan pomak događa u hrvatskoj nacionalnoj duši kad igra reprezentacija. Divan je i treba nam.
