“Što ako bude Thompson?” Crvena lica okupljena za stolom u gradskoj upravi još osjećaju otisak šamara koji su primili na dočeku rukometaša. Nisu ni sami sigurni je li to svježe dijagnosticirani MPT PTSP ili je stvarna mogućnost da se baš on ukaže na ovogodišnjem Hodu za život. “Gledaj, svirao je na svadbi Željkinu sinu. Dovoljno smo puta čuli što je bilo, ne smijemo riskirati”, zaključuje gradski trust mozgova. Pušu si u bradu dok bjesomučno prebiru po papirima. “Nešto ćemo im naći. Moramo im nešto naći.” Kreativni su, ne može im se uzeti. Hodače protiv pobačaja maknut će s trga tako da presele ondje proslavu Dana Europe. I moraju im obavezno dostaviti popis izvođača, bez toga ništa.
“Što ako pitaju zašto tražimo popis?” pita gradonačelnik. “Ma reci im, Tomo, da mi to tako sa svima, Faktograf je uvijek na našoj strani.” Strategija se razvija u gradskoj ratnoj sobi. Kad ih zbiju na Zrinjevac, nebo im je granica. Pozvat će se na zaključak Skupštine, pokrenuti restauratorske radove na paviljonu ako treba, a ni kvaru na električnoj mreži nitko se ne bi previše čudio. Potrefilo se, baš kao i Dan Europe. U proceduralni rat koji vode bacanjem naprednih FTJP bombi (fali ti jedan papir) toliko su se uživjeli da ne vide kakvu su mobilizaciju izazvali u redovima protivnika. Čak i oni koji se inače izmiču od svega što Željka Markić dotakne, da ih ne bi uprljalo blato koje se na nju godinama nabacuje, ovaj put će stati pod stijeg hodača.
Tužna je to priča za nerođene, koji su ponovno pali u drugi plan iza pitanja tko polaže pravo na glavni zagrebački trg. Ponovno, jer se na istoj temi lomi priča liberalnih vrijednosti već tri godine, otkako su muškarci na koljenima postali uobičajena pojava subotom. Kasno pučka pravobraniteljica na trg stiže, ali sad kad je tu, mori je što ne daju ženama da s njima kleče. Svi naivni koji se nadaju dosljednosti od te institucije očekuju da se isto pitanje postavi i “Muškim krugovima”. To su pak momci koji urliču u šumi, tako barem oni kažu. Dok rade neke jako muške stvari i plaše veprove svojim neartikuliranim zvukovima, nitko ne problematizira zašto ženama brane pristup. Nije valjda da je “diskriminacija” samo u molitvi problem? Ili je možda ipak pitanje vidljivosti? Molitelji ne bi toliko smetali da kleče u šumi, daleko od očiju, daleko od žučnog kamenca.
Zagrebačka vlast načelno je za pluralizam, sve dok im pluralizam ne zauzima pločnik. Ništa im ne diže kiselinu kao katolibansko trojstvo: Marko, Željka i molitelji. Njihove vrijednosti, od kojih se ne ograđuju samo pojedinci nego i službeno kao Grad, u javnom su prostoru postale vidljivije nego ikad. A koliko to smeta, vidjeli smo po stihovima nekog odvažnog uličnog umjetnika koji je sprejem preko plakata Antunovskog hoda ispisao: “Neprijatelj isti. Nacija, crkva, klerofašisti”. Tako vam je to u sekularnom gradu. Svi s križem su im isti, bez obzira na to kleče li, pjevaju, hodaju ili samo idu na godišnje hodočašće. Tisuće mladih koji u Antunovskom hodu idu svetom Anti za njih su klerofašisti, baš kao što su prošlo ljeto svi na hipodromu bili ustaše.
Thompson kao fantazma koja se priviđa gradskoj upravi čim osjeti malo jaču nacionalno-katoličku gustoću u zraku manji je problem. Kad se to dogodi, sekularni grad reagira kao da mu netko vandalizira umjetničke instalacije u Varšavskoj. No puno više ih iritira vjera kao javni stav pojedinca, a još više kao kolektivna energija koja ih ne pita za dopuštenje da postoji. To je ono kad se Rada Borić prima za srce. Jer je, po vlastitom priznanju, boli. A tu je i taj moment da im se katolici odjednom uporno unose u lice, pa su zaslužili dobiti procedurama po njušci. Drugo očito ne pali kad nije djelovalo ni upozorenje nadbiskupa da je problem svaka molitva koja ne oplemenjuje onoga tko moli, a druge provocira.
Mnogi su poruku Mate Uzinića za sebe prigodno preveli u: “Prava vjera nikoga ne provocira.” Nije rekao to. I nije mogao. Vjera u javnom prostoru uvijek provocira, uzburkava duhove za koje nismo ni znali da su nam blizu. Provocira istinom da čovjek nije sam sebi zadnja instanca. Ali vjeri nikada ne bi smjela biti namjera provocirati. Namjera je svjedočiti, to je velika razlika. Uzinić upozorava na trenutak u kojem pobožnost sklizne u taštinu i tako ga dobronamjerno treba shvatiti.
Kako bi, s druge strane, trebao izgledati zdrav katolički aktivistički impuls, najljepše je opisao pater Ike Mandurić. To mora biti “radost davanja, naviještanje Božje dobrote i snaga koja privlači i naše protivnike”. U toj jednoj rečenici stane sve što valja znati. Jasno je da nije cilj pokrenuti histerični rovovski rat, ideja je duhovna formacija ljudi koji svoju vjeru nose javno, bez kompleksa, ali i bez unutarnjeg kaosa. Samo takvi mogu primiti sve metke koji nužno lete u njihovom smjeru, usude li se javno svjedočiti. Riječju, djelom i, po mogućnosti, bez propusta. Za patera Mandurića propust bi bila kastrirana vjera. Za nadbiskupa Uzinića, propust je agresija u vjeri. I obojica su u pravu. Ali kulturni rat je davno počeo, a u njemu su katolici itekako dužni braniti istinu i sve njezine simbole. Pogotovo u gradu koji voli samo odobrene vrste pluralizma.
Dok šeću trgom kao da su oslobodili Zagreb, štovatelje lika i djela zelenog gradonačelnika u oči bode crvenilo velikog digitalnog panoa na Aniću. I taman kad su se poveselili da slijede petokraka i antifa slogani, iz dima izranja arkanđeo Mihael, a s njim i naslov “Pad liberalizma i uspon kršćanskih nacija.” Tradfest, Vigilare i njih poziva da se pridruže novom konzervativnom valu, u srcu Zagreba. Ili su mučki provokatori ili se jednostavno ne misle ispričavati što postoje.
