Prije nego ijedna procesija ili povorka omete uobičajeno strujanje ljudi i prometala gradskim središtima, na teren izlaze novinari. Krušku pod njušku, kako se to običava reći za invazivni mikrofon koji slučajnom prolazniku nudi priliku za javno sramoćenje. “Znate li što se slavi u četvrtak?” prokušana je uspješnica portala koji žive za trenutak da istaknu kako ova katolička nacija zapravo nema pojma čemu se i kada klanja. I doista, bude tu svakojakih odgovora, pa se prolaznici vrpolje i znoje dok pogađaju je li crveni datum u kalendaru Dan neovisnosti, Dan antifašističke borbe ili “ono kad je Isus otišao gore”.
Kad se neuki puk dovoljno izloži ritualnom stavljanju dlanova na čelo, kreću prosvjetiteljske medijske djelatnosti o tome što je zapravo Tijelovo i zašto svake godine pada na drugi datum, baš na četvrtak. Za prosječnog građanina to je ono kad se s jednim danom godišnjeg dobiju četiri slobodna, a najklikaniji naslovi vezani uz Tijelovo redovito počinju pitanjem koje trgovine rade.
Nije mnogo država odlučilo da ova svetkovina postane neradni dan, Hrvatska je tu u debeloj manjini. Cinici će to pripisati nacionalnom talentu za stvaranje produženih vikenda, no vjernicima je neupitno da je riječ o danu kada sve treba stati. Jer toga dana Krist izlazi na ulice.
Tada, kad se rađala tradicija tijelovskih procesija u 13. stoljeću, svijet je bitno drugačije izgledao. Zaglušujuće tiho iz današnje perspektive, bez digitalnog šušura koji stvaraju društvene mreže, kampanje podizanja svijesti, influenceri i aktivistički pokreti. Većina ljudi nije znala ni čitati. Putovalo se sporo, vijesti su stizale tjednima, no ideja da se najveće kršćansko otajstvo ne bi trebalo zadržati samo unutar crkvenih zidina širila se za tadašnje pojmove brzinom svjetlosti.
Predaja kaže da je sve započelo u vizijama redovnice Julijane iz Liègea, a tadašnji papa Urban IV. prihvatio je da Crkvi treba blagdan posvećen Kristovoj prisutnosti u Euharistiji. I Crkvi i svijetu, jer kršćani vjeruju da se Bog utjelovio i hodao ulicama, baš kao svi mi. Ulazio je u domove i doticao bolesne, a na ulicama susretao grešnike. Takvoga Boga bilo bi pogrešno držati zatvorenog iza teških mjedenih vrata.
Sedam stoljeća kasnije zakoračili smo u doba slobode i tolerancije u kojem se istodobno i sve i ništa ne drži neprimjerenim za javni prostor. Bilo da su to rubna politička uvjerenja, manjinski seksualni identiteti, pa i osobne traume ili najintimnija iskustva, u javni prostor može se iznijeti gotovo sve. Osim vjere. Za nju se sve češće i sve glasnije predlaže skromno, nenametljivo rješenje: budi vjernik u svoja četiri zida.
Najčešće to traže oni čije zastave izvješene kod zagrebačkog HNK čuva šest policajaca, kako bi spriječili buntovnike da ih po tko zna koji put pod okriljem noći skinu s jarbola i tako performativno “ponosnoj zajednici” dočaraju svoju poruku: budite i vi ponosni u svoja četiri zida.
Unatoč negodovanju, jer Sjeverna Koreja ipak nismo, u nekoliko dana razmaka na ulicama hrvatskih gradova izmijenit će se dvije upečatljive slike. U četvrtak konjanici u povijesnim odorama, procesija ljudi u dugim haljama staloženo korača iza zlatne pokaznice u kojoj se bijeli Presveta Hostija. S Kristovim tijelom u rukama ulicama grada koji teče koračao je i riječki nadbiskup, inače nesklon nametljivoj vjeri u javnom prostoru.
Dva dana kasnije “druga ponuda” na istom asfaltu. Eksplozija boja i zvukova, gdjegdje i poluobnaženih tijela koja se, “Korak po korak”, kako im geslo kaže, bore protiv homofobije, bifobije, interfobije i transfobije. Malo je to fobija u odnosu na broj mogućih identiteta, ali i dalje ne znamo jesu li raširenije te ili ipak kršćanofobija.
Mnogi će reći da te dvije slike ne bi trebalo stavljati ni blizu jednu drugoj, ali u biti obje otvaraju isto pitanje. Tko ima pravo javno svjedočiti ono što vjeruje? Jer ako je javno iskazivanje uvjerenja oblik nametanja, onda su nametanje i tijelovska procesija i povorka ponosa. Ako je javno iskazivanje uvjerenja oblik slobode, onda su obje sloboda. Treće mogućnosti nema.
Ne može jedna povorka predstavljati emancipaciju, a druga provokaciju. Svatko tko doista vjeruje u demokraciju zna da je pristao dijeliti javni prostor s ljudima čije poruke ne dijeli.
Bolno, ali istinito, prosječni građanin lakše će objasniti što na ulicama znače dugine boje nego što tamo radi pokaznica. (Ono zlatno što svećenik nosi u procesiji, za one koji nevoljko listaju Klaića.) Simbol koji je stoljećima oblikovao europsku civilizaciju postao je egzotičniji od simbola koji se promovira tek nekoliko desetljeća, dovoljno glasno da sve teže prepoznajemo vlastito korijenje. A korijen nam govori da se ono što vjerujemo uvijek tiče cijeloga čovjeka. Zato ni vjera utjelovljenja ne može biti svedena na nečiju intimnu ladicu, mora imati javnu posljedicu. To je temeljna sloboda iz koje sve ostalo raste.
Uoči ovogodišnjeg Pridea, zvijezda Radničke fronte na mreže je pustila za uši pomalo bolan glazbeni uradak u kojem pjeva da je sloboda kritika postojećeg stanja. U tome je potpuno u pravu, ali stalna u tom postojećem stanju samo mijena jest. Vjeru je Preradović možda previdio. Ona ostaje uporan i neobičan sugovornik svakoga vremena, vječna kritika, prvo duše, a tek onda društva. I ne staje na kritici, jer to bi bilo tragično malo. Bog ne izlazi na prašnjave ulice kako bi ljudskoj bijedi demonstrirao svoju nadmoć. Tu je da nam pokaže put.
