“Zašto si živ? Za što si spreman umrijeti?” Profesor Arthur Brooks svake godine otvara svoj semestar na Harvardu upravo ovim pitanjima tj. malim testom za studente koji ga gledaju u nevjerici. Pasti ga mogu samo ako na to nemaju nikakav odgovor, a istina je da ih pada sve više u posljednjih osam godina. Ti mladi ljudi cijeli su život radili točno ono što se od njih tražilo, pa i više od toga, da bi se našli u klupama prestižnog sveučilišta, potpuno neopremljeni za pitanja koja ovaj bihevioralni znanstvenik, “profesor sreće”, stavlja pred njih.
“Ne krivim ih”, kaže Brooks. “Upali su u krizu smisla zato što cijeli život kupuju lošu robu”. Lošu robu opisuje u tri rečenice: Voli stvari. Koristi ljude. Obožavaj sebe.
Krivotvorina uvijek nalikuje originalu, inače nikoga ne bi prevarila. Uz tako posložen život, u kojem je osjećaj osobnog zadovoljstva jedina mjerna jedinica stvarnosti, mnogi se od njih nađu sami u stanu punom lijepih stvari, a praznim od smijeha i uspomena. Kroz sedam tjedana harvardskog kolegija studentima se, mic po mic, preslaguju kockice dok ne dođu do Brooksove formule sreće: Koristi stvari. Voli ljude. Obožavanje sačuvaj za Boga.
Zbog ovog dječje jednostavnog odgovora na krizu smisla zapadne civilizacije prolomio se glasan pljesak ogromnom dvoranom londonske Olympije. Dobrodošli na ARC, u Savez odgovornih građana!
Ono što se o ARC-u moglo pročitati ovih dana u svjetskim medijima prilično je predvidljivo. Uz beskrajno nabrajanje “kontroverznih” sudionika, konferencija je uglavnom opisivana kao “anti-woke Davos”, okupljanje ljudi bliskih Trumpovoj administraciji koji žele zaustaviti zelene politike, multikulturalizam i progresivne društvene agende. Svaki članak dolazio je uz upozorenje da se iza priče o “obnovi Zapada” zapravo krije politički projekt. Nisu posve u krivu. Tu postoji stvarna opasnost da se judeokršćanske vrijednosti, u koje se ARC zaklinje, rastegnu do neprepoznatljivosti i stave u službu političkih ili ekonomskih moćnika, a mnogi od njih bili su ondje prisutni.
Postoji granica na kojoj prestaje legitimna obrana slobode, poduzetništva i odgovornosti, a počinje teološko lakiranje vrlo svjetovnih interesa. No svaka, pa i ta granica, uvijek prolazi kroz ljudsko srce. ARC ipak prvo to dotiče, čak i uz sve možebitne podliježuće agende. Na koliko političkih konferencija možete čuti iskustvo čovjeka koji se upravo vratio s Mjeseca ili bivšeg profesionalnog partijanera koji je karijeru opijanja ljudi pretvorio u dovođenje pitke vode na drugi kraj planeta?
“Nekad moraš otići do Mjeseca da shvatiš koja je vrijednost doma”, sumirao je Victor Glover, pilot NASA-ine misije Artemis II. Vidjeti Zemlju kako krhka i plava visi u tami, usred ničega, vidjeti jedino mjesto na kojem se sve što volimo uopće može dogoditi, za njega je bilo duboko iskustvo. Opisivao je kratere na Mjesecu koji poprimaju plavu boju dok se od njih odbija svjetlo Zemlje, dalek i hladan kamen odjednom je nosio odsjaj doma. “Shvatio sam tada”, kaže kapetan svemirske misije, “da smo stvoreni za divljenje. Za zahvalnost. Jer ništa od onoga što je najvažnije nismo sami proizveli”.
Nije se svakome potrebno lansirati u orbitu da bi sagledao širu sliku i ono što ostavlja iza sebe.
“Postao sam najgori čovjek kojeg poznajem”, rekao je Scott Harrison sam sebi nakon deset godina, koliko je žario i palio kao jedan od najuspješnijih njujorških promotora noćnih klubova. Bogate i lijepe ljude nagovarao je da ostanu dulje i popiju više, za proviziju i uz sve poroke koje uz taj životni stil idu. “Da umrem danas, na grobu bi mi pisalo: Tu leži čovjek koji je napio milijun ljudi”. Intruzivna misao odjednom ga je razbudila.
Kupio je kartu u jednom smjeru za Liberiju i dvije godine volontirao na bolničkom brodu. Djeca su ondje umirala od bolesti koje bi u razvijenom svijetu spriječila obična čaša čiste vode. Kada se vratio u New York nije odbacio svoju prošlost, odlučio ju je otkupiti. Napravio je jedino što je znao i organizirao zabavu. Ovaj put sav prihod nije završio u džepu vlasnika kluba, nego u izgradnji prvog bunara. Bio je to početak “Charity: water”, organizacije koja je kroz dva desetljeća i dva milijuna donatora uspjela dovesti pitku vodu do više od 20 milijuna ljudi. “Sad još samo da riješimo preostalih 690 milijuna! Nevjerojatno je da mi kao civilizacija koja putuje do Mjeseca nismo u stanju riješiti ovo pitanje”, podvukao je.
Moć pojedinca koji ustaje za ono u što vjeruje, čak i kad je sve protiv njega, nevidljiva je nit koja gradi mrežu ARC-a. Središnja figura cijelog pokreta, Jordan Peterson, zbog bolesti je izostao. Profesor psihologije postao je globalna ikona kada se usprotivio kanadskom zakonu C-16, koji je rodni identitet uveo kao zaštićenu kategoriju. Peterson je tvrdio da država nema pravo ljudima propisivati koje zamjenice moraju koristiti kada je riječ transrodnim osobama, jer ih time prisiljava da govore ono u što ne vjeruju. Za jedne je postao simbol otpora woke agendi, za druge opasni javni transfob.
Ako se kroz ARC oko Petersona stvara međunarodna zavjera konzervativaca, onda je to vjerojatno najtransparentnija zavjera u povijesti. Teško je organizirati tajnu operaciju kad se više od pola programa emitira uživo na YouTubeu, pored četiri tisuće sudionika iz 85 zemalja koje bi valjda trebali obvezati na šutnju.
Glavna poruka Saveza odgovornih građana i nije ona o kojoj bi se trebalo šutjeti: Ne boj se posla koji nema kraja, boj se života koji nema zadaću.
