Posljednjih dana na mojem su stolu ležale dvije knjige. Nisam ih čitao zato da pronađem lijepe misli niti da se divim književnom umijeću njihovih autora. Čitao sam ih zato što sam u njima tražio čovjeka. A gdje god se iskreno traži čovjek, prije ili kasnije otvori se i pitanje Boga.
Prva me knjiga povela među ljude kojima je rat pokušao oduzeti sve, pa i posljednje tračke nade. Na jednoj sam se stranici dugo zadržao. Pisac opisuje kako koščata Smrt jaše gradskim ulicama, zaustavljajući s vremena na vrijeme konja da proviri kroz prozore kuća. U koštunjavoj ruci drži popis novih žrtava, zastaje pred osvijetljenim prozorima i kao da svaki dom pita isto pitanje. A iz dubine ljudskoga srca čuje se samo jedna prošnja: “Mimoiđi nas, konjaniče, mimoiđi ovu kuću.”
Koliko je samo čovjek kroz stoljeća pokušavao dati lice smrti! Ponekad kao kostura, ponekad kao jahača, ponekad kao tamu koja ulazi u kuću. Dok sam čitao te retke, nisam razmišljao o književnosti. Pred očima su mi bila vrata pred kojima sam kao svećenik stajao moleći da smrt još jednom prođe pokraj njih.
Nekoliko dana poslije otvorio sam drugu knjigu. U njoj Smrt više nije nijemi jahač. Ona govori. Promatra ljude. Pripovijeda njihove živote. I nakon svega što je vidjela izgovara rečenicu koja me dugo nije puštala: „Ljudi uvijek misle da ja proganjam njih. A istina je da oni progone mene.“
Zatvorio sam knjigu i ostao gledati u tu jednu rečenicu. Koliko je u njoj paradoksa, a koliko istine. Kao da čovjek cijeloga života bježi od smrti, a upravo ga taj bijeg neprestano podsjeća na nju. Smrt ne viče. Ne trči za nama. Strpljivo čeka. A mi, često i nesvjesno, cijeloga života mislimo upravo na nju.
Dok sam posljednjih večeri zatvarao knjige, nisam ih odlagao s osjećajem da sam nešto novo naučio o književnosti. Ostajao sam sjediti u tišini. Neke knjige traže upravo to – šutnju. One ne završavaju posljednjom stranicom. Nastavljaju živjeti u čovjeku koji ih je pročitao.
Zatvorio sam knjigu. Ostala je ležati na stolu. Nisam odmah posegnuo za drugom. U toj tišini više mi nisu na pamet dolazili književni junaci. Počela su dolaziti lica. Jedno za drugim.
Sjetio sam se obitelji iz Južne Koreje koja već godinama živi u Hamburgu. Njihovu sam kćer, izvrsnu stomatologinju, upoznao dok sam ondje živio i pastoralno djelovao. Ovih je dana ostala bez svoga oca. Jedna fotografija, nekoliko riječi i bol koja ne poznaje ni jezik ni granice. Kada čovjek izgubi oca, nije važno govori li hrvatski, njemački ili korejski. Suze imaju isti jezik.
Pred očima su mi zatim prošli i mnogi drugi ljudi. Jedna urna. Jedna bolnička soba. Jedan oproštaj. Jedna redovnica koja je dovršila svoj zemaljski hod. Jedan prijatelj čiji glas više neću čuti. Smrt ne bira vrijeme. Ne pita jesmo li spremni. Ona jednostavno pokuca na vrata.
A među svim tim licima ponovno se pojavio i moj prijatelj Božo Radić, s kojim sam godinama dijelio mnoge susrete dok sam živio u Hamburgu. Ne pamtim ga samo po riječima koje je izgovarao, nego još više po načinu na koji je živio, zajedno sa svojom Ankom. Danas, kada se osvrnem na te susrete, shvaćam da čovjek tek pred smrću počinje drukčije čitati vlastiti život. Mnoge stvari koje su nam se činile velikima odjednom postanu nevažne, a ono što smo često uzimali zdravo za gotovo – zagrljaj, stisak ruke, zajednička molitva, prisutnost dragih ljudi – postane neprocjenjivo.
Smrt ima neobičnu moć. Skida sa života sve ono što je suvišno. Pred njom nestaju titule, uspjesi, priznanja i imetak. Ostaje samo ono što je čovjek ugradio u druge ljude. Ostaje ljubav koju je darovao, dobro koje je učinio i vjera koju je živio. Zato me svaki oproštaj od dragoga čovjeka ponovno vraća istom pitanju – što će jednoga dana ostati iza mene? Ne što sam imao, nego komu sam bio brat, prijatelj i svećenik.
Dok su mi kroz misli prolazila ta lica – moj prijatelj Božo, obitelj koja oplakuje svoga oca, redovnica koja je dovršila svoj zemaljski hod i toliki drugi ljudi koje sam kroz godine svećeništva ispratio do praga vječnosti – postajalo mi je sve jasnije da smrt nije najveći učitelj zato što govori o kraju. Ona nas uči kako treba živjeti prije nego što taj kraj dođe.
I tada sam ponovno otvorio Evanđelje. Ondje nisam pronašao filozofsku raspravu o smrti. Nisam pronašao objašnjenje koje bi uklonilo svaku ljudsku bol. Susreo sam Isusa koji stoji pred Lazarovim grobom. Isusa koji ne ostaje hladan pred ljudskim suzama. Isusa koji plače s ožalošćenima. A zatim izgovara riječi koje nijedan roman, ma kako velik bio, ne može izgovoriti: „Ja sam uskrsnuće i život.“
Tada sam shvatio nešto što su mi ove dvije knjige pomogle jasnije vidjeti. Književnost može zadivljujuće opisati smrt. Može proniknuti u ljudski strah, osamljenost i bol. Može nas zaustaviti pred pitanjima od kojih bježimo. Ali ne može dati posljednju riječ. Posljednja riječ pripada Kristu.
Knjige su mi ovih dana pokazale kako čovjek opisuje smrt. Život me ponovno naučio kako je čovjek nosi. A Evanđelje mi uvijek iznova objavljuje da ju je Krist pobijedio.
Možda će netko primijetiti da u ovim zapisima često spominjem knjige. Ne činim to da bih pokazao što sam pročitao. Najmanje mi je stalo do toga da ostavim dojam načitana čovjeka. Knjige su mi zahvalni suputnici. Pomažu mi bolje razumjeti čovjeka. Ali nijedna od njih nije moje posljednje odredište. Evanđelje jest.
Sve dobre knjige mogu nas dovesti do praga. Samo nas Evanđelje uvodi u kuću. A kad se jednoga dana zatvori i posljednja stranica našega zemaljskog života, neće biti važno koliko smo knjiga pročitali ni koliko smo ih napisali. Bit će važno samo jedno – jesmo li prepoznali Onoga koji je cijelo vrijeme koračao s nama kroz sve njihove stranice.
