Ne znam kada sam prvi put primijetio da ljudi u crkvi ne vole prve klupe. Možda sam to počeo zapažati tek kao svećenik. A možda tu sliku nosim mnogo dulje, još iz vremena kada sam ministrirao u našoj župnoj crkvi u Brajkovićima, samo joj tada nisam pridavao osobitu važnost. Danas mi je, međutim, teško ne primijetiti je.
Uđem u crkvu prije mise, a prve klupe ostaju prazne. Ljudi dolaze, prekriže se, poneki nakratko kleknu, pogledaju gdje će sjesti i onda krenu prema sredini ili, još radije, prema kraju crkve. Ako ima mjesta bliže vratima, kao da je izbor još lakši. Ponekad nekoga pozovem da dođe naprijed. Čovjek se nasmije, odmahne rukom i ostane ondje gdje je sjeo.
Uvijek me to pomalo nasmije, ali i ražalosti. Jer ja sam nekada za prvi red bio spreman učiniti gotovo sve.
Sjećam se Zagreba početkom osamdesetih. Bio sam mlad, pred odlaskom u vojsku, a rock-glazba već je odavno bila važan dio moga svijeta. Kada bi se pročulo da dolazi neka velika grupa, nije trebalo mnogo nagovaranja. Trebalo je pronaći novac za ulaznicu, organizirati put i krenuti.
Veliki heavy metal spektakl u Domu športova u Zagrebu – Budgie. Uriah Heep. Motörhead. Atomic Rooster.
Danas ta imena nekome možda neće značiti mnogo. Meni otvaraju cijelo jedno vrijeme. Putovalo se autobusom iz Travnika u Zagreb, čekalo ispred dvorane, stajalo među stotinama i tisućama mladih ljudi. Nije bilo važno koliko ćemo se umoriti ni koliko ćemo dugo čekati.
Važno je bilo samo jedno: kad se vrata otvore, biti što bliže pozornici. Nitko nas nije morao nagovarati da idemo naprijed. Upravo suprotno. Trčalo se.
Prvi red nije bio mjesto kojega smo se bojali. Bio je nagrada. Ondje si mogao bolje vidjeti gitaristu, čuti svaki udarac bubnja, osjetiti zvuk ne samo u ušima nego gotovo cijelim tijelom. Između tebe i pozornice više gotovo nije bilo ničega.
Tada, naravno, nisam razmišljao o prvim redovima u crkvi. To će doći mnogo poslije.
Prošle su godine. Obukao sam dominikanski habit, postao svećenik, služio u različitim mjestima i stajao pred mnogim oltarima. Mijenjali su se gradovi, ljudi i zajednice, ali jedna se mala stvar neobično često ponavljala. Prve klupe ostajale su prazne.
I jednoga mi se dana vratila slika Doma športova. Kako je neobično, pomislio sam. Ondje smo svi željeli naprijed, a ovdje kao da svi tražimo mjesto malo dalje.
Ne želim od toga praviti veliku teoriju o vjeri. Čovjek može sjediti u posljednjoj klupi i biti svim srcem uz Boga, a može sjediti u prvoj i mislima biti tko zna gdje. Znam i da postoje sasvim obični razlozi zbog kojih netko bira mjesto bliže izlazu: starost, bolest, mala djeca, obveze ili jednostavno navika.
Zato ovdje zapravo nije riječ o klupama. Riječ je o blizini. Što se dogodilo s našom željom da budemo blizu onome što volimo?
Na koncert smo znali doći satima ranije. Za mjesto uz pozornicu vrijedilo se gurati, čekati i putovati stotinama kilometara. I danas ljudi zbog svojih glazbenih ili športskih idola čine isto. Putuju preko pola Europe, čekaju pred stadionima, kupuju skupe ulaznice i raduju se ako osobu kojoj se dive mogu vidjeti s nekoliko metara udaljenosti. I u tome ne vidim ništa loše. Čovjek želi biti blizu onome što voli.
Možda me upravo zato prazne prve klupe u crkvi toliko dugo prate. Jer na misu ne dolazim gledati nekoga kome se divim izdaleka. Dolazim Kristu. A On mi se približava više nego što se ijedan čovjek na pozornici može približiti onima koji stoje pred njim.
Tu nema reflektora, razglasa ni tisuća ruku podignutih prema pozornici. Ima nekoliko jednostavnih riječi izgovorenih nad kruhom i vinom: „Ovo je Tijelo moje.“
I zapravo, to je ono što sam kao mladić pred rock-pozornicom tek trebao naučiti. Tada sam mislio da je blizina kada se uspiješ probiti do prvoga reda. Krist me poslije učio drukčijoj blizini. On ne želi da mu se približim samo zato da bih ga bolje vidio. Želi da mu dopustim da mi se približi toliko da postane hranom moga života.
Zato danas, kada vidim praznu prvu klupu, ne mislim više prvenstveno na mjesto u crkvi. Pitam se gdje sam ja stao pred Kristom. Jesam li mu se tijekom godina približio ili sam se neprimjetno povukao nekoliko redova unatrag?
Moguće je cijeli život dolaziti u crkvu, a ipak ostajati na sigurnoj udaljenosti. Moguće je poznavati misu, odgovarati na molitve, znati kada treba ustati, sjesti i kleknuti, a Kristu nikada ne dopustiti da dođe do onoga mjesta u meni koje najviše čuvam. To je mnogo ozbiljnije od prazne klupe.
Sjećam se jedne jakne koju sam davno vidio na koncertu. Na njoj je pisalo: Who dares – wins. (Tko se usudi – pobjeđuje.)
Ne znam zašto mi je ta rečenica ostala u pamćenju. Možda zato što danas u njoj čujem nešto sasvim drugo od onoga što sam čuo tada. I za vjeru treba hrabrosti. Treba se usuditi prići. Ne prvoj klupi. Kristu.
Treba se usuditi ostati pred njim i kada više nema glazbe koja će ponijeti osjećaje, mnoštva u kojem se možemo izgubiti ni buke koja će nadglasati ono što nosimo u sebi.
Na koncertima sam nekada želio biti toliko blizu pozornici da između mene i glazbe gotovo ništa ne ostane. Danas, nakon svih tih godina, molim za nešto drugo: da između mene i Krista ne ostane ništa što mu nisam spreman predati.
Možda ću zato i dalje, kada prije mise pogledam prema praznim prvim klupama, pozvati ljude: „Dođite naprijed, ima mjesta.“ Netko će doći. Netko će se nasmijati i ostati gdje jest. I jedno i drugo je u redu.
Jer sada znam da prvi red pred Kristom nije mjesto u crkvi. Možeš sjediti sasvim otraga, a biti mu blizu. Možeš sjediti sasvim naprijed, a ostati daleko. Pravi prvi red počinje ondje gdje čovjek više ne želi samo gledati Krista iz daljine, nego mu dopušta da uđe u njegov život.
A za taj prvi red uvijek ima mjesta.
