“Crkva i čudotvorno raspelo na Čiovu, hvala Bogu, nisu izgorjeli i požar je noćas potpuno ugašen i nitko nije stradao. Hvala Bogu i vama na molitvi. Nažalost, izgorio je stari dio samostana. U tom samostanu posljednjih smo godina imali predivne kampove za mlade“, objavio je jutros na svojem Facebook profilu dominikanac fr. Ivan Dominik Iličić, nakon što su u javnosti objavljene slike stravičnog požara koji je zahvatio njihov samostan na otoku Čiovu, u kojemu je od posebne vrijednosti i značaja upravo sveti križ, kojega spominje fr. Ivan Dominik.
Župnik župe sv. Ivana Trogirskoga, Žedno-Arbanija, nalazio se u dominikanskom samostanu na Čiovu u trenutku kada je uvečer izbio požar. U jutarnjem programu Hrvatskog katoličkog radija kazao je kako je crkva ostala netaknuta, baš kao i raspelo te kao zanimljivost naveo da je i 1928. izbio požar u tome samostanu te da su i tada i crkva i raspelo ostali netaknuti plamenom.
Premda je „Sveti križ“ među manje poznatim hrvatskim svetištima, radi se o nadnaravnom događaju u kojem su Isusove rane na raspelu prokrvarile na Veliku subotu 1600. Raspelo se nalazi u crkvi Sv. križa koja je posvećena Uzašašću Kristovu, a nalazi se s južne strane dominikanskog samostana sv. Križa na otoku Čiovu. Inicijativa za gradnju samostana je potekla od trogirskog dominikanca Nikole Milinovića, koji je potaknuo Trogirane neka kontaktiraju s papom radi izgradnje samostana. Papa Eugen IV. je pristao i izdao bulu. Mletački dužd Franceso Foscari dao je dopuštenje.
Samostan je utemeljen 1432. Papinom bulom, a apostolski vizitator Valier zabilježio je 1579. da je glavni oltar bio posvećen svetom križu, lijevi oltar Bogorodici Ružarija, a desni oltar sv. Jeleni. Osobito je štovano drveno raspelo koje je izradio Juraj Petrović.
Davne 1600. brat laik je uređivao crkvu i primijetio da iz Isusovih rana kaplje krv. Preplašio se i otrčao javiti prioru, a onda su počeli zvoniti zvonima da okupe braću iz samostana. Odmah su odlučili javiti biskupu u Trogir, ali biskup nije povjerovao.
U to vrijeme u Trogiru su živjeli i brojni Grci (pravoslavci) koji su, za razliku od “latina” povjerovali u čudo i odmah se brodicama uputili na Čiovo. Cijelu su noć bdjeli pred križem, a krv je opet prokapala iz Isusovih rana. Na tom istom križu Isus je okrenuo glavu s jedne na drugu stranu.
Papa Eugen IV. dodijelio je potpuni oprost od sedam godina svima koji na blagdan Kristova uzašašća na nebo pohode tu crkvu, ispovjede se, pomole i ostave milodar za potrebe crkve.
Od vremena kad se dogodilo „čudo križa“ datira blagdan “suhi petak – dan kad se suše Isusove rane“. Tada prior pomaže rane pamukom, a onda tim pamukom blagoslivlja puk. To je prvi petak nakon Uzašašća.
Samostan je postao značajno svetište Dominikanske provincije Dalmacije. Dani osobita hodočašća bili su Veliki petak i Spasovo. Uz raspelo bili su i zavjetni darovi te razne relikvije koje je osnivač Nikola Milinović prikupio kad je radio na osnivanju ovog samostana: prst sv. Tome Akvinskoga, prst sv. Petra Mučenika, ruke sv. Leona biskupa, sv. Ivana Krstitelja, sv. Jone i Danijela te sv. Andrije.
Devet godina za redom, u vrijeme Korizme, župa Prečistog Srca Marijina iz Splita zajedno sa zajednicom Obnove u Duhu Svetom Novo rađanje, organizira subotu uoči „gluhe nedjelje“ pješačko hodočašće u svetište Sv. križa na Čiovu, navodi Katolička karizmatska obnova u Duhu Svetom.
