Prošle godine, nakon blagdana Velike Gospe, razgovarali smo s međugorskom vidjelicom Marijom Pavlović Lunetti. U intervju za Večernji list ona je, između ostaloga, opisala kako izgleda ukazanje i trenutak njezina susreta s Blaženom Djevicom Marijom. Inače, vidjelica Marija ima svakodnevna ukazanja od 24. lipnja 1981.
“Uvijek se pripremamo krunicom. Pred Veliku Gospu i devetnicom i postom kao žrtvom. Mislim da Gospa tu žrtvu stostruko upotrijebi za nas, zaštiti nas i pomogne nam. Vidim da ona to čini s posebnom radošću i kao da kaže „nisu oni baš tako loši, znaju se oni pomoliti i prikazati“, pa mislim da to ona stostruko nagradi. Uvijek me to duboko pogodi, jer Gospa nađe sitnicu kako bi nas opravdala da nismo tako loši kao što mislimo. Ona to sigurno okrene na naše dobro”, ispričala je Marija Pavlović Lunetti.
– Tako svaki put kad je trenutak ukazanja, mi molimo i kad Gospa dođe otvore se nebesa. Ona uvijek dolazi u svjetlosti. Triput se prikaže svjetlost i znamo s koje strane nam dolazi, premda klečimo i molimo pred njezinim kipom. Dogodilo se jednom u Veroni, stavili smo kip ispred nas i kleknuli, no čujem iza među ljudima da govore: „Gospe moja, majko moja, dođi u moje srce, u moju obitelj…“. I što ću, ustala sam, zacrvenila se, gledam gdje će, a Gospa ode među narod i ja za njom, stepenicama s oltara. Ode ona negdje dolje na svojem oblaku.
– I vi za njom?
– Stala sam i kleknula prema narodu. Jedan svećenik, moj prijatelj, gleda što se događa i pita se jesam li poludjela. Meni kip više ništa ne znači, odoh ja za Gospom. Na kraju sam čula čitavu priču, Gospa se molila nad jednim dečkom koji ima ozbiljnih problema, blagoslovila ga i vratila se natrag. Okrenula sam se opet gdje je bila ona. Kleknula i molila.
– Imate li u trenutku ukazanja osjećaj za prostor i ljude oko vas?
– Nemam osjećaj, ali znam tj. Gospa dopusti da mi vidimo ljude. Jednim dijelom svjesni smo da su tu ljudi i da su nam se preporučili u molitvu. Ali kad je ona, kraljica neba i zemlje, među nama sve je nevažno. Kako da vam kažem, kao da dođe neka najveća svjetska zvijezda teatra ili televizije među ljude, ona je u središtu. Tako i Gospa. Mi smo svjesni svega toga, ali nam je važna samo Gospa. Liječnici su rekli da nad nama za vrijeme ukazanja mogu obaviti čak operaciju, jer mi ništa ne osjećamo. Vicki su stavljali injekciju u dio tijela gdje ima najviše živaca, a ona ništa nije osjećala.
Kad Gospa dođe, otvori se Nebo. S njom dolazi posebna radost, nježnost, čak i poseban zrak. Velim da se osjeti miris Neba. Vidi se veliko prostranstvo. Ako smo pred nekim kipom, slikom ili zidom, na tome mjestu je to veliko prostranstvo. Gospa uvijek dolazi na oblaku i nikad nije dodirnula zemlju. Ima krunu od zvijezda. Oči plave, duboke. Jednom je Jakov kazao novinaru da Gospa ne vidi samo što je u srcu, nego vidi i do nožnog prsta, kako je dubok njezin pogled. I u tom pogledu mi se izgubimo. U toj ljubavi prema nama osjećamo da smo najvažniji i jedini u svijetu. Tada osjećaš onu veliku ljubav Božju. Osjećaš se ostvaren i ljubljen. No sve to traje kratko, svega nekoliko minuta i mi tada molimo i preporučamo druge. Uvijek su važni oni drugi. Kažu nam kako imamo mogućnost pitati za nas, ali nikad nisam bila u takvoj potrebi. Ljudima uvijek kažem da ih Gospa sve vidi i sve ih blagoslovi. To je milost, dar i nešto neopisivo.
Svakoga dana kažem kako mi toga nismo dostojni. Nakon 43 godine duboko u srcu osjećam, vidim i kažem: „Ja nisam dostojna.“ Ali evo, Bog nas upotrebljava.
– Gospa se svakog 25. u mjesecu cijelom svijetu posebnom porukom obraća upravo preko vas?
– Gospa je u početku svakoga četvrtka davala poruke župi Međugorje. S ponosom smo odgovorili kao župa i Gospa je rekla: „Hvala vam.“ U posljednjoj poruci meni od prošloga mjeseca rekla je da je našla kod nas živu vjeru i zahvaljuje nam. S druge strane, zahvaljujući Gospi mi ovdje „imamo Ameriku“, kako se kaže, odnosno dobar standard. No usprkos tome, najveća većina nastavlja raditi i žrtvovati se za dobro hodočasnika. Nije lako raditi s ljudima. Na primjer, sad ljeti penju se u četiri sata na brdo Križevac, pa treba ustati i pripremiti što im je potrebno. Prije smo išli u „duvan“ u četiri, a sad ustajemo zbog hodočasnika. Sve do uvečer kasno. Nekad se znalo prileći popodne kad je bilo vruće, a danas toga nema. Kaže se da nema odmora dok traje obnova, a u Međugorju je baš obnova. Obnova ljudi, srca i obitelji. Sjećam se jednoga Židova koji je u Međugorje dovezao svoju ženu. Išli su na ukazanje na brdo Križevac i on se u masi ljudi našao tik do golemog križa i vidioca. Bio je bez kose i u jednom trenutku osjetio je kako mu po glavi pada kiša. Pogleda u nebo, a ono puno zvijezda. Ukazanje je završilo i vidioci govore da je Gospa došla i da je plakala i moli – obraćajte se, živite moje poruke. Prevode mu i njemu postaje jasno da ono što mu je palo na glavu da su to bile Gospine suze. Kasnije je upoznao ondašnjeg župnika fra Tomislava Pervana, zaljubio se u Međugorje, dolazio i svjedočio o Međugorju. Postao je katolik, imao je silnu ljubav prema Gospi i svjedočio je do svoje smrti.
– Koja bi bila vaša poruka tj. iz Gospine perspektive danas ljudima u svijetu ovakvome kakav jest?
– Držite se Boga i držite se Gospe! Znači, kad Gospa kaže da bez Boga nemamo budućnosti, to je istina. Mi nemamo budućnosti ako se ne vratimo Bogu. Sve ide u propast. Ono što mi znamo, a još više znaju naši političari i lideri, imamo toliko atomskih bombi, da kad bi ih sve ispucali ne bi ostao list na listu. Svi bi bili pepeo. Ono što čovjek stvara je nered i mržnja. To se svugdje vidi. Svejedno jesmo li s desne ili s lijeve strane. Vazda jedni protiv drugih.
Nego, izaberite Boga. Izaberite život, kako Gospa kaže, od začeća do prirodne smrti. Gospa nam je na samom početku govorila: „Vaši stari stupovi su vaših obitelji. Ljudi koji mole.“ Moramo poštivati naše starije. To je zakon ljubavi. Ono što je Gospa otpočetka govorila: „Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.“ Isus to kaže.
Na početku su govorili da prvi kršćani to su oni koji se ljube, pomažu, dijele i mole. Ono što je Gospa rekla u Fatimi, da molimo za one koji ne mole, da se klanjamo za one koji se ne klanjaju i da ljubimo Boga za one koji ne ljube Boga. Dakle, to je naša misija.
A za sve ostale, ne moraju doći u Međugorje, nego neka se vrate crkvi, Bogu i molitvi. Vratite se. Nije važno koja je Gospa, je li širokobriješka, ramska, od Kamenitih vrata ili Marije Bistrice. Vratite se njoj koja nas vodi svojem Isusu i koja nam pomaže u svakom trenutku, bilo kakvih poteškoća, bolesti, potresa i katastrofa. Vazda se narod vraća Bogu i molitvi.
Radi, budi pošten, poštuj Boga iznad svega i bit će ti dobro. Bit će ti dobro ovdje na zemlji i s Bogom i s bližnjim. Na to nas Gospa potiče, da budemo ne samo ljudi molitve, jer ima onih koji kao da se izgube u molitvi. Treba se držati pravila sv. Benedikta „ora et labora“, moli i radi. Budi pošten, poštuj Boga, blagoslivljaj, ne proklinji, nego budi blagoslov svojim životom i svojim poslovima. Danas smo postali egoisti i stavili smo svoje ja ispred Boga, a Gospa nas poziva da stavimo Boga na prvo mjesto u našem životu. I bit će nam dobro.
Izvor: Večernji list
