Nedavna objava Simone Mijoković na njezinu Facebook profilu, s kojega se često javlja svojim autentičnim svjedočanstvima, odvrtjela je cijelo klupko vremena unatrag. Radi se, naime, o tome da je Simona u argumentaciji zašto svjedoči (i kako se toga ne libi i ne srami čak ni kad je blate i napadaju) spomenula da je svoje prvo svjedočanstvo dala u intervjuu prije trinaest godina Večernjem listu. Da, to je doista bilo tako. I prisjetivši se tih dana, nikako se nisam mogao ne prisjetiti i cijele priče koja je prethodila tom intervjuu i kasnije njegove realizacije.
Naime, kako se doznalo da u Tabor dolazi Simona Gotovac (nekad i Šajn, a danas Mijoković), poželio sam napraviti intervju s njom i obratio sam se fra Zvjezdanu Liniću, koji je, kao što se zna, vodio Kuću susreta Tabor u Samoboru. „Nije još vrijeme. Zvat ću te kad bude“, kratko je tada odgovorio, da bi me doista nazvao za nekoliko mjeseci i kazao: „Dođi ujutro, čekamo te Simona i ja za onaj intervju!“. Priznat ću da su mi se noge odsjekle od treme, jer premda nikad nemam tremu i premda sam napravio dotad intervju s mnogim biskupima, teolozima, kardinalima i svećenicima, imao sam je od toga intervjua. Jer što razgovarati s osobom Simonina životnog stila? Čak sam od straha da bih mogao ostati bez sadržaja, zamolio fra Zvjezdana da intervju radimo u troje, tj. da je i on jedan od sugovornika. Što je on, dakako, prihvatio.
No, kad smo počeli razgovarati, dogodio se takav obrat koji me „zakucao“ u stolcu. Simona ne samo da je bila dobar sugovornik, nego je iz nje tekla bujica misli i riječi koje su doticale sam izvor života. Njezine rečenice su prodirale u njegove najdublje i najmračnije tajne i osvjetljavale ih jedinstvenom svjetlošću, a njezine su oči gorjele plamenom ljubavi. Nikad takav intervju nisam ni dotad, a ni poslije ni sa kime napravio! Nakon što sam izašao iz Tabora, prva misao bila mi je – pa ona bi mogla obratiti cijeli stadion ovakvim svojim govorom!
I doista, Simona je odonda nastavila svjedočiti. U raznim intervjuima, na tribinama, u crkvama, na duhovnim obnovama, kao i na svojem Facebooku. Čini to otvoreno i bez ikakvih kočnica, potpuno razoružana i prepuštena Božjem milosrđu, premda posve izložena tuđim pogledima i procjenama. Za koje, kako veli, nimalo ne mari, jer joj je važno isključivo ono što Bog misli o njoj. I upravo se u tom njezinom stavu i načinu evangelizacije vidi koliko svjedočanstva imaju vrijednost, jer su neoboriv dokaz Božjega zahvata u nečijem životu.
Kopajući po arhivi, pronašao sam taj intervju. I osim svjedočanstva koje odiše jednakom snagom, u oči mi je upalo upravo to kako je u Simoninu životu onaj isti biblijski Bog odlučio promijeniti joj ime tj. prezime. I to u trenutku kad je ona, prije 13 godina, čak razmišljala o odlasku u časne sestre. Tj. molila je Providnost da to odluči umjesto nje ili da joj pronađe muža. „Ja sam se zaljubila u Isusa! Toliko sam se zaljubila u njega da više ne razmišljam ni o vjenčanju, već sam mu rekla: ‘Ako je tvoja volja, onda mi pošalji muža.’ Znam da ne mogu postati časna sestra jer imam dijete premda mnogi komentiraju moje ponašanje i predviđaju da sam dobila poziv i da ću otići u časne. Ne znam što nosi budućnost, ali znam da je moja budućnost u Božjim rukama. Znam da će ono što će mi Isus donijeti biti najbolje za mene“, kazala je tada proročki, jer danas upravo svojim obiteljskim životom daje snažno svjedočanstvo. Istim žarom kao i prvi put. I koje ne jenjava. Štoviše, često kao da iz njezinih riječi probija fra Zvjezdanova prisutnost. Kao onog trećeg iz spomenutog intervjua. Što Simoninim riječima daje dodatnu težinu i snagu.
