Subota ujutro, 23. kolovoza 2025. Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Budući da sam na stratištima prvih dvaju režima bila, s još sedamdesetak ljudi ukrcavam se na brod Mala Mare. Krećemo prema Golom otoku.
Pristajemo. Otok nije gol kao što sam očekivala; iako je veći dio pokriven kamenim klisurama, jedan je dio pošumljen stablima koje su sadili zatvorenici, osiguravajući im hlad svojom sjenom. Alepski bor, hrast crnika, topola, bagrem, kineski pitospor. Neobičnu floru uokviruje indijska smokva – kaktus koji žuto cvate uz opojno, mirisno smilje. Da nije poznato čemu su služile derutne zgrade bez vrata i prozora, pomislila bih da se radi o idiličnom mediteranskom raju, najboljem mjestu za kupanje s gumenjaka i riblji piknik.
Uz turistički vlak „Goli express“, koji na plastificiranom papiru locira glavna područja na otoku – Uvalu Tetina, Industrijsku zonu, Kišnicu, Stacionar-ambulantu, Samice i Žicu – ne postoji nikakvo organizirano stručno vodstvo. Postoji jedino groteskna suvenirnica i restoran uz more. Mjesto je to kroz koji je prošlo više od 16.000 ljudi, koji su ponižavani i mučeni, a 446 osoba na razne je načine izgubilo život. I dok je kod križa na betoniranom putu služena sveta misa, svako bi malo nabasale grupice turista u kratkim hlačama ili kupaćim kostimima.
Don Vjenceslav Kujundžić, koji je predslavio euharsitiju, podsjetio je prisutne kako su nadležni nakon 90-ih predlagali da Goli otok postane nudistički raj. Goli je otok glasan svojom tišinom, ne samo jer je mjesto stradanja i kršenja ljudskih prava; nego i zato što su 38 godina nakon njegova zatvaranja žrtve još uvijek ponižene i obešćašćene. Ti su ljudi i njihove obitelji oskvrnuti na više načina; tako da se za njih ne znamo, tako da ih se ne sjećamo i da se o njima ne govori.
Što se događalo na Golom otoku i Svetom Grguru?
Producentica i redateljica Tiha K. Gudac zahvaljujući baki i djedu imala je lijepo djetinjstvo. No jedno joj je pitanje bilo zabranjeno postaviti: zašto djed ima ožiljke po tijelu? Nakon smrti Marijana Fučkana, njezina djeda, 1992. počela je istraživati ponor obiteljske šutnje i snimati dokumentarni film „Goli“ (2014). Saznala je da je djed od 1950. do 1953. bio na Golom otoku, da bi nakon toga još šest mjeseci bio podvrgnut prisilnom radu. Vratio se kao promijenjen čovjek koji, kao i drugi zatvorenici, iz straha i srama o svom iskustvu u pravilu nije govorio. „Briga Partije za naše zdravlje svijetao je primjer čovječnosti“, jedan je od natpisa koji su golootočki zatvorenici pisali po zidovima, u nadi da će biti prije pušteni.
Nakon Titova razlaza sa Staljinom, komunistička je vlast Jugoslavije nakanila sve staljiniste, „informbiroovce“, na svaki način poništiti, tako da su od 1949. do 1956. u logoru na Golom otoku zatočeni mnogi ugledni komunisti i komunistkinje, partizani i partizanke, bez suđenja, na temelju priznanja koje se iznuđivalo raznim oblicima psihofizičkoga pritiska. Neki među njima nisu bili staljinisti, no to nije bilo ni važno. 1956. situacija se mijenja; Goli otok postaje zatvor za kriminalce i političke zatvorenike, tako da su osim osuđenika za ubojstva, teške krađe i silovanja ondje robijali i „ekstremni nacionalisti“ tj. nezadovoljni, politički nepodobni i domoljubi, kao i oni koje je netko s nepravom proglasio rušiteljima države. Među njima je Srba, Hrvata, Albanaca i Crnogoraca. Na obližnjem je otočiću Sveti Grgur od travnja 1950. do 1951. robijalo više od 800 žena, da bi potom bile prebačene na Goli otok, u logor „Radilište 5“. Cilj golootočkog režima bio je duševno i tjelesno uništiti zatvorenike, i to tako da su „ljudi lomili ljude“, kako je posvjedočio slikar i karikaturist Alfred Pal, također Golootočanin. Vera Winter, jedna od najpoznatijih svjedokinja, u filmu Tihe Gudac pojasnila je da su glad i žeđ sastavnice svakog logora, ali nisu bile ono najgore: »Onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van. Oni koji su se odupirali, ostajali su dulje, ali svi smo tučeni i svi smo mi tukli druge“ rekla je Winter, ispričavši kako su dvije sestre morale tući jedna drugu.
Kako se i zašto postojalo Golootočaninom
„Neki su tamo dospjeli samo zbog neke izgovorene rečenice, neki zbog nečije istinite ili lažne prijave, neki zbog svog uvjerenja koje je u njega godinama usađivala tadašnja službena državna politika, ali ga je ta ista politika zbog toga kasnije proglasila državnim neprijateljem prema kojem nije trebalo imati milosti; takvog se trebalo fizički i psihički uništiti i slomiti. A tko su bili mučitelji? Bili su to ranije obični ljudi“, zapisao je daruvarski povjesničar i istraživač Vjencelsav Herout. „Jednom sam dobio pismeno naređenje za pretres po svim kućama. Ukoliko bih, primjerice, u smočnici nekih obitelji pronašao krumpir, toj sam obitelji trebao ukinuti potrošačke točkice, bile su to potrošačke kartice za živežne namirnice koje su se kupovale u trgovini. Odbacio sam naredbu, kritizirao ju i nisam je poslušao. (…) Nakon toga sam dobio dodatno naređenje da izbacim žene i djecu iz kuća onih zatvorenika koji su bili u zatvoru ili već poslani na Goli otok. Radilo se o dvanaest obitelji koje sam trebao izbaciti na ulicu. Ja to nisam napravio“, posvjedočio je Vladimir Koudela, daruvarski komunist koji je završio na Golom otoku. Optužili su ga i da održava veze sa svećenstvom jer nije htio razoriti dva raspela, katoličko i pravoslavno, nego je savjetovao svećenicima da ih oni iskopaju i odvezu na groblja.
Najpoznatiji je slučaj verbalnoga delikta – protuzakonitog osporavanja režima riječima – 22-godišnja beogradska novinarka Jovanka Ženi Lebl koja je ispričala vic koji je bila čula od kolege: „Jugoslavija je pobijedila na međunarodnom natjecanju u cvijeću jer je uzgojila ljubičicu bijelu tešku 100 kilograma“. Postojao članak zakona po kojem ste mogli biti osuđeni na pet godina zatvora samo zato što ste negdje na zidu napisali: ‘Živjela Hrvatska’“, posvjedočio je Jakoslav Rojnica koji je na Golom otoku bio zatvoren od 1978. do 1981., o čemu je napisao autobiografski roman „Ja sam 6387“ (2017.).
Ubijanje čovjeka u čovjeku
Po iskrcavanju na otok, sve je čekao obvezan „špalir“, odgovorio tko isljedniku da je kriv ili da nije: zatvorenici bi tukli novopridošle rukama i nogama. „U logorima u Njemačkoj, u Sibiru, u Hrvatskoj, u tim logorima ubijalo se tijelo, a u ovom se logoru ubijao čovjek u čovjeku. (…) Straža je samo pazila da ne bi tko pobjegao, a mi smo se međusobno razračunavali. U tome je ta strahota“, zapisao je Vladimir Bobinac, skojevac koji je odbio prokazivati svoje kolege i zbog toga završio na Golom otoku. Na udaru su bili predstavnici nekadašnjih građanskih stranaka, Crkve, dio intelektualaca, pojedinci povezani s imigracijom i ugledni seljaci koji su bili nezadovoljni politikom. Osim fizičkog rada u proizvodnji pločica i namještaja od 6 do 14 sati, oskudne hrane i popodnevne političke nastave, zatvorenici su bili izloženi raznim oblicima mučenja. Zloglasna Petrova rupa, mjesto najokrutnijih mučenja za uglednije zatvorenike, danas je zatrpana. Jedni druge morali su nazivati „bandom“.
U svojim je sjećanjima Vladimir Koudela opisao neke vrste ponižavanja i mučenja; ponekad bi svezali nekog zatvorenika za rešetku na podu i ostavili ga. Iznutra bi ga kroz rešetke izgrizli štakori, što je uzrokovalo velike rane, od čega su neki potpuno poludjeli. Glavni je cilj komunističkoga režima, prema Rojnici, bio slomiti čovjeku dušu, trajno ga opteretiti strahom i grižnjom savjesti. „Bio je to sustav bez duha i bez duše; da bi se ostvario cilj, nisu se birala sredstva“, rekao je Rojnica u tv-emisiji Moja Hrvatska. U svome je romanu opisao svoje stanje nakon elektrošokova kojima ga je „liječio“ dr. Košuljanović jer je odbijao prokazivati druge: „Gubio je kilograme iz dana u dan. Kosa mu je narasla, lice požutjelo. David je izgledao toliko jadno, beživotno, ubijeno, pri kraju života, da bi se od deset ljudi devetorica kladila na njega da neće preživjeti. Elektrošok mu je uništio svaku nadu da će se oporaviti. (…) Umirao je, ali više nije znao žaliti što umire mlad. Postojati ili ne postojati, živjeti ili umrijeti, bilo mu je potpuno svejedno“, napisao je Rojnica. Na tribinama redovito ističe da je suđen i osuđen po tadašnjem zakonu, jer je čitao i nekomu dao nekoliko brojeva časopisa „Nova Hrvatska“, što je sve prijavio student-doušnik.
Sudbine žena
Većina Golootočanki osuđena je na temelju provizornoga administrativnog postupka. Slično kao i neki zatvorenici, i zatvorenice su morale nositi kamenje na vrh brda da bi ga ponovo morale vratiti u podnožje, do mora. Uporno ih se prisiljavalo da priznaju krivnju. Noću bi ih se često budilo i uskraćivana im je hrana. Zbog vađenja pijeska iz mora zimi neke su ostale neplodne. Sve su žene ipak preživjele, osim jedne koja je počinila samoubojstvo. Nakon što su se vratile kući, oduzeta su im sva građanska prava i imovina, čak i djeca. Današnji je otočić Sveti Grgur, na kojem su robijale žene, mediteranski biser s kolonijom pitomih jelena, i tek nešto kamenih ruševina koje svjedoče o nekadašnjem zatvoru. Na vrhu brda, međutim, iz daljine je jasno vidljivo suhozidom ispisano Titovo ime.
I što sada? Težak put do gole istine
„Na ovome mjestu ulazimo u našu prošlost. Ne kako bismo ostali u prošlosti, nego kako bismo gradili budućnost. Ovo je mjesto žrtve“, rekao je don Vjenceslav Kujundžić u svojoj propovijedi tijekom mise na Golom otoku, na sam Europski dan sjećanja. „Bože, pokoj vječni daj preminulima, a onima koji su digli ruku na Hrvatsku i činili zločine nemoj suditi prema njihovim djelima, nego prema svome neizmjernom milosrđu”, izrekao je u okviru molitve vjernika Martin Čelan, član Matice Hrvatske Split. Nakon 38 godina od zatvaranja, umjesto memorijalno-edukacijskoga centra na Golom je otoku jedno veliko ništa.
Mjesto stradanja mora biti mjesto sjećanja, učenja i molitve, a to netko mora organizirati. Činjenica da to još uvijek nije učinjeno, i da u Hrvatskoj nisu popisane i počašćene sve žrtve komunizma, ima samo jedno objašnjenje: sudionici represivnoga aparata još su uvijek među nama i vjerojatno su još uvijek na položajima moći. Većina Golootočana i Golootočanki nisu doživjeli trenutak u kojem mogu govoriti o nepravdi koju su proživjeli. Tiha Gudac upustila se u bolno istraživanje i rad na filmu kako bi preobrazila i otpustila tihu traumu svoje obitelji; glavna je poruka filma da je rana izlječiva, što u filmu izriče njezina majka Đurđica. No u slučaju Golog otoka standardne riječi da treba „oprostiti, ali ne zaboraviti“ nisu dovoljne.
Prije svega, treba utvrditi istinu, javno je obznaniti, treba poučavati, komemorirati i počastiti žrtve, te obnoviti poimanje ljudskog dostojanstva i ljudskih prava. Treba moliti za sve zahvaćene – i pokojne i one koje su još ovdje. To je učinjeno nekolicinom filmova i knjiga objavljenim o Golom otoku, doktoratom povjesničara Martina Previšića, ljetnim kampovima za mlade… no to još uvijek ni izdaleka nije dovoljno. Katolička udruga Magis od 2016. na sveobuhvatan način zahvaća u ponor Golog otoka; ljetni kamp pod nazivom „povijesno-politološka škola“ okuplja po dvadesetak mladih koji u skromnim uvjetima slušaju predavanja i sudjeluju u radionicama o totalitarnim režimima, uz popratan duhovni program. Da bi gola istina o Golom otoku konačno postala iscjeljujuća i pravedna, treba odustati fraza da bavljenje prošlošću nema smisla. Tek kada se s prošlošću suočimo u istini, možemo je izliječiti i krenuti dalje uz sjećanje.
