“Opet sam zaboravio štap u svojoj sobi…”, govorio je, kao da se ispričava fra Bonaventura Duda, dok nas je vodio u razgledavanje franjevačkog samostana na zagrebačkom Kaptolu toga siječnja 2014., jer valjda, jednom 90. godišnjaku priliči hodati isključivo sa štapom, a njemu se događa da ga eto – zaboravi. Upravo tako, najpoznatiji hrvatski franjevac, profesor emeritus Katoličkog bogoslovnog fakulteta, predovitelj Novog Zavjeta i legendarni propovjednik, fra Bonaventura Duda ovoga utorka, 17. siječnja 2014., proslavio svoj 90. rođendan, a sljedećeg dana 64. obljetnicu svoga svećeništva, što je bio povod za susret i intervju, pa ga se ponovno prisjećamo danas na osmu obljetnicu njegove smrti.
– Mnogi se dive vašoj vitalnosti, gdje je tajna vaše dobre kondicije?
– Doista, nikada nisam mislio da ću doživjeti napunjenu 90. godinu života, i što je bliže, nekako je teže doživljavam. Ipak, drago mi je da su moja franjevačka braća zaželjela da je danas svečano proslave.
– Kad spominjete svoju franjevačku braću, to su fratri s Kaptola 9?
– Ja sam član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. U Hrvatskoj su još dvije provincije, a dvije su u Bosni i Hercegovini. Naša hrvatska provincija obuhvaća samostane između Trsata i Zemuna i Čakovca i Subotice, a naša subraća rade i izvan Hrvatske. Eno, u Sidneyu u Australiji, imamo tri kuće, u Njemačkoj i Austriji sudjeluju i naša braća u brizi za naše iseljenike i radnike, imamo jednog misionara u Nikaragvi i jednog osobitog u Peruu, biskupa i apostolskog administratora, s još jednim subratom, a po dvojicu-trojicu u dva velika središta kršćanstva. Ima nas svih oko 200, a ja sam drugi po redu kandidat sretne smrti.
– To je samo vaša provincija, ali franjevaca ima doista mnogo?
– U Hrvatskoj nas franjevaca ima oko tisuću, a možda i više. I to iz više boja, i muških i ženskih samostana. U Zagrebu imamo destak provincija: naša, dalmatinska, hercegovačka – to je jedna boja. Drugi su konventualci i kapucini i treći kao što su sestre sv. Križa, školske sestre, itd., a i mnogo laika, oženjenih i neoženjenih, članova svjetovnog reda sv. Oca Franje. Najstariji među nama nekadašnji je profesor prirodopisa, p. Berard Barčić iz Kampora na Rabu, koji sad u 104. godini živi u Puli (premninuo 2016. – op.). No, uz nas u Hrvatskoj rade i braća dominikanci, isusovci, salezijanci, itd., a i mnoge družbe časnih sestara.
– Sjećamo se kako ste u nekoliko navrata bili i teže bolesni, ali su te bolesti sada daleko iza vas?
– Spominjete moje zdravstvene teškoće i slaboće prijašnjih godina, a sada, čini se, da sam zdravstveno najbolji. Pa neku ozbiljnu bolest nisam imao, osim operaciju žučnog kamena, ali sam prije osobito znao trpjeti zbog bolesti grla i besanice. Sada, nakon moje zlatne mise, 9. siječnja 2000., pa do danas, evo, sada me jedino noge ne nose, a dobro spavam, apetit me služi… Za šalu kažem: pustite me da sjedim, najradije bih ostao sjedeći do smrti.
– Kako izgleda jedan dan p. Bonaventure Dude?
– Kako izgleda jedan dan, to je teško opisati, jer mi dani brzo prolaze, a imam uvijek previše posla. Istina, od 1993. sam u mirovini, ali to za nas redovnike samo znači da nismo obvezni na neki redovit posao koji se plaća. Dakle, sada je već 20 godina, koliko sam u mirovini, a od 2002. još sam profesor emeritus, pa dobivam svoj određeni dodatak. No, evo više-manje najosnovnijih crta svakoga moga dana: idem spavati oko 21 sat, duže vremena se spremam, pazeći da mognem sve. Ustajem kroz tjedan u šest sati, a subotom i nedjeljom malo kasnije. U 6,30 (nedjeljom u 7,30) idem na zajedničku molitvu i razmatranje, koje ujutro traje oko 45 minuta. Potom je zajutrak, a iza toga svaki na svoj posao.
Nas u samostanu ima 50-ak. Od toga ima 26 klerika, tj. onih koji se spremaju na svećeništvo, pa studiraju teologiju. Ima sedam braće laika koji nisu ređeni, ali su punopravni franjevci, a obavljaju različite poslove u zajednici.
U 12,45 opet je zajednička molitva, a nakon toga je ručak u zajednici. Potom negdje do 13,45 ili 14 slijedi manji odmor, a zatim opet na svoj posao. Predvečer je zajendička misa s večernjom molitvom, a iza toga večera oko 19,30.
– Vaša soba prilično je različita od uobičajenih samostanskih soba?
– Svi su joj zidovi pokriveni manje-više umjetničkim slikama i fotografijama, što je u samostanima velika rijetkost, a ja baš obilujem slikama. One mi mnogo znače, jer se nadovezuju na moje vrlo intenzivne momente. Tako se na zidu nasuprot mog pisaćeg stola nalazi mladi nadbiskup Stepinac, čija je slika ili sličica na još više mjesta, a ispod toga sv. Franjo u ekstatičnoj molitvi pred Kristom koji je sav u krvi. Slijedi vrlo lijepa fotografija u bojama, slika velikog majstora Van Dicka, kojega je preslika na oltaru u selu Krasu, s kojim se družim već dobrih 80 godina. Slijede tri časne sestre koje je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženima, a ja sam kod njih bio svaki dan u svojim dječačkim i mladenačkim godinama. Potom je lijepa slika novog pape Franje, a imam još bl. Papu Ivana XXIII., papu Pavla VI., kojemu kardinal Šeper uručuje našu Bibliju iz 1968.
Iznad vrata je fra Aleksa Benigar, moj portret slikarice Sandre Nejašmić, foto-slika bl. nadbiskupa Stepinca, moja pokojna mama… Na stolu, s lijeva bl. Alojzije Stepinac, rad akademskog kipara Josipa Posljana u Krašiću, a u prozoru dva kiparska rada – sv. Franjo za našu kaptolsku crkvu i sv. Franjo poziva ptice da s njim slave Boga. Na vratima u drugu sobu: kardinal Franjo Kuharić, spomen-slika Večernjaka prigodom godišnjice smrti, do njega bl. Miroslav Bulešić, pri dnu zagrebački i splitski bogoslovi, sastanak Zagrebačke nadbiskupije u Lepoglavi i moja rijetka slika iz Svete zemlje: u špilji sv. Jeronima, blizu špilje Isusova rođenja. No, neću dalje, jer imam još dva-tri puta toliko slika i sličica!
– Koje biste razdoblje svoga života ocijenili najplodnijim?
– Sada, otkad sam u mirovini na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, moj rad okreće se i drugim temama. Osobito sam od 1991. zaposlen kauzama za ispitivanje svetosti pojedinih ljudi, koji su već prije smrti davali dojam svetosti. Te kauze traju često i dugo godina, a zahtijevaju vrlo mnogo posla, od kojih je najvažnija služba postulatora koji se brine da se pronađu i ispitaju mnogi svjedoci. Bavio sam se osobito s petero Slugu Božjih: o. Vendelinom Vošnjakom, našim provincijalom, koji je umro 1933., kardinalom Alojzijem Stepincem (umro 1960.), fra Antom Antićem (umro 1965.), fra Aleksom Benigarom (umro 1988.). Debele sate i sveske sam u tim kauzama ispitao i ispisao.
Od drugih stvari spominjem veliko djelo o. Alekse Benigara, napisano samo za potrebe svoga razmaranja, ali može koristiti i drugim ljudima. To je Evanđelje o Mateju s više od 300 stranica, Po Luki s više od 300 stranica i Po Ivanu s više od 400 stranica. Bio mu je hrvatski jezik već zastario, jer je iz Hrvatske u Kinu odselio 1929., a odande je bio istjeran u siječnju 1954. te je došao u Rim, gdje je boravio u doista velikom samostanu rimskih franjevaca, internacionalnom franjevačkom samostanu, gdje je 11 godina bio duhovnik mladih franjevaca koji su došli na studij u Rim. Potom je napisao veliku biografiju pokojnog kardinala Stepinca, koja je išla u Rimu na hrvatskom jeziku 1984., a u Zagrebu je tiskano drugo izdanje. Osim toga, bio je ispovjednik u više samostana časnih sestara. Umro je na glasu svetosti 1988.
– Što biste preporučili ljudima koji se danas oslanjaju isključivo na materijalno, a ne na duhovno, natječu se imovinom i karijerom, a ne krepostima i vrlinama?
– Drugi vatikanski sabor bio je sav u znaku – Crkva i svijet. U “Radosti i nada” odabrani su neki osobiti pogledi na probleme svijeta, ali prvenstveno pod vidom što Crkva može pomoći svijetu. Kritička opaska na neke probleme u suvremenom svijetu. Evo tih naslova, koje čitamo u konstituciji “Radost i nada”: Položaj čovjeka u suvremenom svijetu – Crkva i čovjekov poziv – Ljudska djelatnost u svijetu – Zadaća Crkve u suvremenom svijetu – Promicanje dostojanstva braka i obitelji – Promicanje kulturnog napretka – Ekonomsko-socijalni život – Život političke zajednice – Promicanje mira i izgradnja zajednice naroda.
Tu se čitaju i kritičke primjedbe na sva ta pitanja, ali Koncil pristupa optimistički, recimo tako, optimistički. No glavni prigovor se dade svesti upravo na to kao što ste vi formulirali upravo u vašem pitanju.
– Vjernici vas vole kao vrhunskog propovjednika. I danas propovijedate ‘iz glave’?
– Ja sam bio propovjednik par excellanse. Prije svega, kao redovnik i svećenik, a onda kao misnik, pa kao profesor, a zatim i po svome posebnom daru. Spomenut ću samo svoje propovijedi u našoj kaptolskoj crkvi od 1981. do 2009. A onda ističem posebno marijanske propovijedi o čemu sam izvijestio u intervjuu u Međugorju, itd. Da li propovijedam ‘iz glave’ kako me pitate? Bio sam sretan uvijek kad sam uspio pripremiti i napismeno svoje propovijedi, ali sam ih sve govorio ‘napamet’ kao ‘iz glave’, ali više iz srca i često sam u samoj propovijedi istaknuo ovu ili onu notu koju prije nisam predvidio.
Imao sam oko 100 kazeta snimaka mojih propovijedi, ali sam to dao u opticaj i ne znam gdje ih sve ima.
– Kakav bi, prema vama, trebao biti dobar svećenik?
– Dobar svećenik? Prije svega, dobar vjernik. Ali koji svoje dužnosti i obveze uzima kao svoje stalno nadahnuće u svom svagdanjem djelovanju. On se stalno usavršava i u svojoj vjeri i u svom djelovanju. Je li župnik, seoski ili gradski, je li mu povjeren koji drugi svećenički posao, on je stalno i učitelj i učenik. I to skroz na skroz. Ako nema posebnih darova, a pozvan je na posebnu službu, on se ipak stalno usavršava, makar to ljudi ne zapažaju.
Treba češće pročitati nagovor biskupa zareditelja prije čina samoga ređenja i ostvarivati to iznutra i izvana.
– Što biste, kao slavljenik, u ovoj posebnoj prigodi, željeli poručiti čitateljima Večernjeg lista kojima ste se već mnogo puta obraćali?
– Pitate me što bih poručio čitateljima u vašem listu, u kome i vi imate aktivno mjesto? Pa, prije svega, koristim ovu prigodu, da kao član naše Hrvatske franjevačke provincije, zahvalim ne samo Večernjem listu, nego i svim dnevnicima, što je svaki donio žalosnu vijest o smrti našeg p. Zvjezdana Linića, s velikim pohvalama njegovu uzornom radu na Taboru u Samoboru. To je za mene bila velika novost, koju nisam očekivao, jer sam ga veoma visoko cijenio, ali nikad nisam očekivao takav angažman u dnevnom novinstvu.
Reći ću, onako iskreno, od dnevnih novina svaka ima svoju razinu, no nekako, ako birate, birajte Večernjak. Ako čitate i druge dnevne novine, budie pažljivi da vam ne serviraju uz dobre i lošije stvari, pazite da vas ne zaraze. Ja, doduše, čitam svaki dan i Novi list, jer se osjećam nekako povezan sa svojim starim ambijentom. On ima i svoj politički značaj, ali povremeno prati i crkvene događaje, od kojih je baš zanimljiva ovogodišnja božićna misa i prisustvo premijera Zorana Milanovića i doista iskren odgovor riječkog nadbiskupa mons. Ivana Devčića.
