Potiho se ovih dana provukla vijest da je završila gotovo cjelogodišnja akcija Hrvatskog Caritasa „Spasi kunu od propasti, daruj je za 1000 radosti“. A kako i ne bi, kad je rezultat bio totalni fijasko. Dakako, sam Hrvatski Caritas za to najmanje je kriv. Odnosno, ideja koja se rodila u Caritasu i koju je on pretvorio u nacionalni projekt doista je bila genijalna, ali je negdje zakazala u provedbi. Pokušat ćemo rekonstruirati i gdje.
Naime, znalo se da će s 31. prosincem 2025. kovanice drage nam kune postati bezvrijedne tj. svatko kome ostanu nakon toga datuma neće značiti ništa osim lijepe uspomene. Međutim, tih je „uspomena“ zaostalo po podacima Hrvatske narodne banke na početku lanjske godine po našim zakutcima čak u iznosu od 155 milijuna eura. Zato je Hrvatski Caritas došao na doista sjajnu ideju da potakne ljude da doslovce ne bace taj novac u otpad, nego da ga doniraju onima najpotrebnijima o kojima skrbi Caritasova mreža. Nije trebalo gotovo nikakva truda, nego samo odnijeti zaostale kovanice (i novčanice) kuna do najbliže župe ili crkve i predati ih ondje. Nitko doma, zacijelo, nije imao bogatstvo u kovanicama, pa se očekivalo da će se ljudi rado riješiti onoga što im doista nije potrebno, a eto – usput – čine i dobro i Bogu ugodno djelo. No pokazalo se da je takvo razmišljanje očito bilo krivo.
S jedne strane činjenica je da su naši ljudi pomalo inertni i da ih na akcije ovoga tipa treba dodatno poticati. Vidjeli smo da su inertni bili i oni koji su s kovanicama kuna u vrećicama za zamrzavanje stajali zadnjih dana 2025. u dugim redovima ispred HNB-a. Ne, nisu oni škrti, nemojmo ih osuđivati. Nego naprosto nisu odlučili darovati uskoro nepotrebne kune, nego ih promijeniti za sebi potrebne eure. I to je posve legitimno. Oni su samo ilustracija generalne lijenosti našeg čovjeka, koji uglavnom čeka do posljednjeg trena kako bi se pokrenuo.
Nadalo se da će tako biti i s Caritasovom akcijom. Naime, brojke oko polovice godine bile su jako loše pa se na Caritasovim internetskim stranicama moglo vidjeti da je do srpnja darovano samo 43.205 eura ili 325.541,00 kuna. Znalo se ljetos da će ta brojka ipak biti nešto veća, jer mnoge župe nisu poslale biskupijskim caritasima ono što su prikupile, no da će se na kraju akcije od 155 milijuna eura prikupiti niti pola milijuna eura, to nitko nije mogao slutiti. Naime, konačna brojka je prikupljenih 3.706.951,00 kuna ili 492.029,59 eura! Nečuveni nemar! Koliko je kuna sveukupno propalo, doznat ćemo tek od HNB-a, no ovaj iznos koji sad vidimo doista je obeshrabrujući.
Osim savjesti pojedinca, Hrvatski Caritas računao je na kapilarnu mrežu i to onu jedinstvenu koju ima samo Katolička crkva, a to je sustav župa. Pa su u akciju uključene sve župe i župnici, koji su, kako se čini, cijelu priču podržali vrlo mlako ili gotovo nikako. Istina, na oglasnim pločama u crkvama mogao se vidjeti Caritasov plakat „Spasi kunu“, čitalo se to ispočetka i u župnim obavijestima na kraju misa. Pa čak i koji put kasnije. Ali to je sve skupa bio gotovo nikakav „push“ cijeloj dobro osmišljenoj priči.
Župnicima je to sigurno bila još jedna obveza više, a kako nije nametnuta dekretom nekog crkvenog autoriteta, začas je dospjela na kraj prioriteta. Šteta. Snažnijim angažmanom i učestalijim apelima, posebnim „škrabicama“ samo za tu namjenu i poticanjem vjernika da iskopaju zaboravljene kune po svojim domovima, ova konačna brojka mogla je biti znatno viša. Ovako je jedna dobra priča otišla u nepovrat, jer je prilika propuštena i ne može se nadoknaditi. Pa se samo s rezignacijom i sramom možemo pokriti sloganom „Ne spasimo kunu od propasti, na 1000 nam žalosti“.
