Dok su sve oči uprte u izbor novoga pape, a sve manje u pontifikat pape Franje, ne smije promaknuti ono važno što je on ostavio u baštinu. Jedna od tih važnih stvari je nemilosrdna borba protiv pedofilije u Crkvi, koja nije ostala na deklarativnoj razini, nego je pretvorena u izuzetno učinkovit sustav, koji kapilarno prožima cijelu Crkvu od župnih i biskupijskih razina do vatikanskih dikasterija. Nema više zanemarivanja prijava i oglušavanja, a napose zataškavanja slučajeva. Sve se zaprima s najvećom ozbiljnošću, a onda slijedi kanonski proces koji je razrađen do u detalje prvo kako bi zaštitio žrtvu, a zatim dokazao ima li svećeničke krivnje. Slučajevi se rješavaju gotovo ekspresno. I nemilosrdno, otkrije li se da iza prijave stoji slučaj spolnog zlostavljanja. No što je s onim slučajevima gdje se to ne dokaže? Odnosno, pokaže se da je prijava bila proizvoljna, lažna i začinjena nekim internim obračunima.
Takav je očigledno slučaj poznatog franjevca konventualca fra Vladimira Vidovića, koji je lani ujesen prijavljen zbog spolnog uznemiravanja. Prvo ga je provincijal lišio svih svećeničkih dužnosti (upravo po naputcima spomenutog razrađenog sustava), a nakon toga je i priveden te ga je ispitala policija. Vodila su se, dakle, dva paralelna procesa. Jedan crkveni i drugi građanski iliti državni. Crkva je, opet zahvaljujući spomenutom sustavu za suzbijanje pedofilije, bila brža od države i s najviše tj. vatikanske razine u istrazi je utvrdila da dvije prijave protiv fra Vladimira nisu bile utemeljene. Država je znatno sporija i odbacila je jednu prijavu, a druga je još u razmatranju.
Prema prvim informacijama, kad je izbila afera, oni koji su imali uvid u prijavu ustvrdili su da nema počinjenja djela. Dakle, da je fra Vladimir nevin. U redu, trebalo je proći obje procedure, no crkvena je završena prije dva mjeseca i fra Vladimiru vraćene su sve svećeničke ovlasti te može obavljati službu kao i dosad. On se toga suzdržava kako bi dočekao razrješenje i državne istrage. Svatko razuman tako bi postupio. I ponizan, dakako. Pogotovo ako je svjestan svoje nevinosti. No, država se i dalje čeka.
U međuvremenu je sjemeništarac koji je prijavio fra Vladimira napustio svoj poziv, a franjevci su odlučili zatvoriti sjemenište, kako se ne bi ponovila neka od ovakvih nepotrebnih epizoda. Tako da ni drugi sjemeništarac nije više pod samostanskim krovom. No njegova prijava još je u DORH-u i fra Vladimir je svezanih ruku sve dok je DORH ne odbaci ili ne podigne optužnicu. Dakako, tada bi slijedio i sudski postupak u kojemu bi se tek trebala dokazati njegova krivnja. Međutim, on je već javno osuđen još prošle jeseni i linčovan, srozan mu je ugled i onemogućen rad. Ostao je, praktički, bez elementarnih ljudskih prava. A krivnja mu nije dokazana. Štoviše, u jednom od ta dva procesa proglašen je nevinim.
Biskupi su na sebe preuzeli obvezu hitrog rješavanja slučajeva zlostavljanja, što se vidi i iz ovoga primjera. Franjina je to bila politika. Međutim, ne bi li i državu trebalo obvezati da postane žurnija sa svoje strane, pa ako osumnjičena svećenika treba optužiti neka to učini što prije, a ako ne onda neka ga oslobodi. Tim pitanjem trebala bi se pozabaviti čak i crkveno-državna komisija, jer se ovako grubo narušava svećenički integritet.
I na kraju, ako se optužba pokaže lažnom, što je s djelom lažnog prijavljivanja. Ne bi li oni koji su lažno prijavili svećenika za spolno zlostavljanje trebali odgovarati? Po kaznenom zakonu sigurno je tako, a i Crkva bi im trebala razmotriti status. Ovako sankcijama i sramoti podliježu samo svećenici, a oni koji ih prijave olako se izvuku.
