Početak nove školske godine ujedno je i početak nove vjeronaučne godine, što je redovito od velikog značenja za školski vjeronauk, koji roditelji i djeca na početku školske godine izabiru kao izborni predmet. Koji, nakon što je tako izabran, postaje ravnopravan s ostalim obveznima. Načinom izbora tj. uvrštavanjem vjeronauka u školski raspored vlastitog djeteta, roditelji dobivaju maksimalna prava u školskom sustavu, jer niti jedan drugi predmet ne mogu izravno birati poput vjeronauka. Stoga se radi o svojevrsnom plebiscitu ili referendumu, kojim se pokazuje volja velikog dijela hrvatskog naroda i kojemu čak niti parlamentarni ili neki drugi izbori ne mogu konkurirati u demokratičnosti. Roditelji se, naime, svojevoljno i pojedinačno opredjeljuju za ponuđenu opciju i njihova odluka provjerava se, praktički, iz godine u godinu. S time što je, dakako, preporučljivo ako se jednom upiše vjeronauk da se dijete više s njega ne ispisuje. I vrlo je malo takvih primjera.
Rezultat upisa vjeronauka kao izbornog predmeta je impozantan, pa vjeronauk u osnovnim školama pohađa gotovo 90 posto učenika, a u srednjim oko 78 posto. To je zacijelo zbog toga što je u srednjoj školi ponuđen predmet etika kao alternativa vjeronauku, a što još uvijek nedostaje u osnovnoj školi. Doduše, prije nekoliko godina počeo se razvijati alternativni predmet. Prvo pod nes(p)retnim radnim nazivom „Kritičko mišljenje“, da bi ga kasnije preimenovali u „Svijet i ja“ te eksperimentalno počeli provoditi u 60-ak škola diljem Hrvatske. Šteta je što je toj inicijativi trebalo toliko dugo vremena da zaživi, jer je često nedostatak vjeronauku alternativnog predmeta u osnovnoj školi bio prilika za svjetonazorsko i ideološko iživljavanje na tom predmetu.
Vjeronauk u školi ima svojih mana i nedostataka, no oni ni izdaleka nisu onakvi kakvima ih se želi prikazati kada se na njega sruče svjetonazorske predrasude, po kojima, na prvome mjestu, njemu niti nije mjesto u školi. Podaci s početka ovoga teksta to s lakoćom demantiraju, jer da mu nije mjesto u školi, ne bi se toliko roditelja i djece u tako velikom postotku izjasnilo za njega. Premda je, budimo iskreni, i taj postotak ponešto varirao. Primjerice, nakon 2010. godine, ali u zanemarivim brojkama.
Vjeronauk se povremeno suočava i s institucionalnim preprekama, poput one otprije nekoliko godina, kad je Ministarstvo znanosti i obrazovanja skoro odlučilo da vjeronaučni udžbenici nemaju isti tretman kao i udžbenici ostalih predmeta te da ih država ne želi tiskati, jer vjeronauk nije obvezan predmet. No prema Ugovoru o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama brzo se
razjasnilo da su „vjeronaučni udžbenici školski udžbenici koji su u svemu izjednačeni sa školskim udžbenicima za obvezni predmet“.
U našem javnom i medijskom prostoru pogled na vjeronauk često je onaj iz komunističkog vremena, pa je to najveći problem. Komunizam je, kao što je poznato, po dolasku na vlast vrlo brzo izbacio iz školskih klupa, jer mu je smetao u sustavnoj indoktrinaciji. I sada su motivi onih kojima smeta vjeronauk u školi vrlo slični, premda ih uvijek treba upozoravati na činjenicu da je način izjašnjavanja roditelja i djece najzorniji primjer plebiscita. Odnosno, odluka koja im ni na koji način nije nametnuta ili uvjetovana. I to je važno imati na umu u današnjem svijetu, koji novim ideologijama mijenja sliku antropološku sliku čovjeka, obitelji i ljudskih odnosa, a za koju se na vjeronauku uči da je nepromjenjiva i jedinstvena. Tj. stvorena na sliku Božju. Svidjelo se to nekome ili ne.
