Nemoguće je ne primijetiti kako nas svaki dan dočeka barem jedna uznemirujuća vijest. Gotovo da i nema dana da nas sa svih medijskih platformi ne „bombardiraju“ nečim užasavajućim, tužnim, ružnim… Koje emocije se u vama bude dok konzumirate takve vijesti? Strah? Nemir? Tjeskoba? Zabrinutost za svoju budućnost i budućnost svoje djece?
Nađe se i koja ohrabrujuća i poticajna vijest ili priča, ali ona kao da ne pusti korijen u našim srcima. Dok o ovim drugima često razmišljamo i do dugo u noć.
Često nas te uznemirujuće priče prisiljavaju i da donosimo neke odluke, tražimo rješenja i načine kako zaštititi sebe i svoje obitelji od životnih scenarija od kojih strahujemo. I opet upadamo u vrtlog straha i nemira, svjesni da na toliko toga ne možemo utjecati i da naš život i životi onih koje volimo nisu u našoj ruci.
U marijanskom himnu „Zdravo, Kraljice“ tražimo Marijinu utjehu i blizinu „tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini“. Naš život je često baš to – suzna dolina. I dogodi se da nam suze zbog križeva i tjeskoba zamagle pogled na Onoga koji i danas ponavlja: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.“ (Iv 14, 27)
Da, život je istodobno i predivan i težak, prepun radosti s jedne i briga i tjeskoba s druge strane. No tko si od nas zabrinutošću može produljiti život (usp. Mt 6, 27)? Neprestani strah za zdravlje i budućnost, upijanje i širenje crnila nikada nikome nisu pomogli niti mogu išta promijeniti. Jedan je čovjek rekao: „Bog priča svoju priču, a đavao svoju. Stanje naše duše ovisit će o tome kome ćemo povjerovati.” Kome smo povjerovali? Jesmo li svjesni da je naš život u rukama Stvoritelja, Gospodara neba i zemlje, Onoga koji je i smrt pobijedio? I zato, ne budimo zabrinuti za sutra. Jer, „sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“ (Mt 6, 34)
U nekim trenucima treba jednostavno pročistiti listu prijatelja na društvenim mrežama, i okružiti se mislima i riječima koje podižu duh. Isključiti televiziju i radio, pozatvarati portale ako nas vijesti uznemiruju. Otvoriti Bibliju i hraniti se Božjom riječi. Uzeti krunicu. Šutjeti i osluškivati što Bog šapće našoj duši. Potražiti i pomoć psihologa, psihoterapeuta, svećenika, ako je potrebna. I dopustiti si biti vođeni Glasom iznutra, Glasom koji šapće: „Ne boj se. Ljubim te. Vrijedan si. Brinem za tebe i za tvoj život. Mislim na one koje ljubiš jer ih i sam ljubim. Tu sam. Vjeruj mi.“ I zaglušujuća buka nemira, strahova i tjeskobe utihnut će.
