Selo Cerno, nedaleko Međugorja, u kojemu je uhićen poljski vandal koji je oskrvnuo Gospin kip i oltar crkve u Međugorju, poznato je i po tome što se Gospa prvi put izvan Međugorja vidiocima ukazala upravo u Cernu. Njih su, naime, toga dana na prevaru na tobožnji izlet odvele dvije socijalne radnice. Cilj im je bio da djeca nisu u Međugorju u popodnevnim satima kada je ukazanje na Podbrdu. Međutim, kako im se Gospa ukazala izvan Međugorja i to baš u Cernu, čitajte u našem feljtonu iz knjige “Međugorje – prvih sedam dana” novinara Darka Pavičića:
„Ljubicu nisam prije toga nikada vidjela, ali sam prepoznala Micu. Živjela je u Bijakovićima, u samome podnožju brda, i bila je prisutna tijekom barem jednoga od naših ukazanja“, prisjeća se Mirjana i napominje kako im je Mica užurbanim glasom rekla da „tajna milicija planira doći po njih“, a Ljubica je dodala da su „dobili naredbe iz Beograda“.
Djeca su im uzvratila kako će se oni zaključati u svojim sobama i neće izlaziti, a Ljubica ih je pitala misle li on zaista da se od tajne milicije mogu skriti u svojim sobama. Zato su im predložile da s njima odu iz Međugorja. Kamo? Na neki izlet. Ljubica je predložila da odu u nedaleku Čapljinu na sladoled, što je najviše oduševilo maloga Jakova. Djeca tada nisu ni slutila da ih te dvije socijalne radnice žele izvesti iz Međugorja i da se ne planiraju vratiti natrag do vremena ukazanja.
„Vicka je poznavala Micu i vjerovala joj, tako da sam se osjećala ugodno što se tiče nje, ali sam bila pomalo sumnjičava glede Ljubice. Međutim, i od same pomisli kako tajna milicija dolazi po nas, sva sam se naježila. Bili su poput Gestapoa jugoslavenske vlade, poznati po nasilnim ispitivanjima, premlaćivanjima, pa čak i pogubljenjima. Mnoštvo se uvećavalo eksponencijalno, pa nije bilo pretjerano pomisliti da će oni uskoro i intervenirati. Nakon što smo se na brzinu dogovorili, nas petero smo se natrpali na stražnjem sjedalu Micinog automobila. Ivan nije bio s nama toga dana. Međutim, dok smo napuštali Bijakoviće, milicijski zapovjednik Zdravko dao nam je znak da se zaustavimo. Mica je zaustavila vozilo i on je došao do našega prozora. Piljeći prema stražnjem sjedalu, izgledao je istodobno iznenađen i zabrinut što nas vidi“, opisuje Mirjana njihov izlazak iz Međugorja.
– Mico, što se to ovdje događa? – upitao je Micu.
– Žuri nam se – odgovorila je Mica.
– Moram vas nešto pitati, Mico – rekao je zapovjednik Zdravko prigušenim, ali ozbiljnim glasom.
Mica je pogledala na ljude koji su se slijevali u selo i koji su se, prolazeći pokraj njihova automobila, zaustavljali kako bi gledali djecu u vozilu.
– Oko djece će se stvoriti gužva ako ostanemo ovdje – rekla je Mica Zdravku.
– Mico, pričekajte samo trenutak.
– Ne možemo čekati – odgovorila mu je, a više se prolaznika zaustavilo pokraj auta.
Zapovjednik Zdravko okrenuo se prema njima, a onda natrag prema djeci.
– Dobro – rekao je, a zatim ušao u svoj automobil i pratio ih.
Uskoro su naišli na milicijski automobil parkiran bočno nasred ceste, koji je tako onemogućivao bilo kome vozilom ući ili, kao u njihovu slučaju, izići iz sela. Nekoliko milicajaca stajalo je blizu toga automobila. Zurili su u njih, očigledno zbunjeni, ne znajući što bi trebali učiniti.
– Pomaknite se, žuri nam se! – viknula je Mica kroz prozor, a djeca su bila iznenađena njezinim samopouzdanjem. Ali milicajci se nisu micali sve dok nisu ugledali zapovjednika Zdravka, koji se zaustavio iza njih u svome automobilu, pa misleći kako je on s njima, brzo su uklonili svoje vozilo.
„Mahnuli smo zbunjenim milicajcima dok smo prolazili tu kontrolnu točku, a Mica je dodala gas i odjurila dovoljno brzo da umakne Zdravku. Uskoro smo velikom brzinom jurili cestom, otvorenih prozora, uživajući s vjetrom u kosi i uz smijeh. Prvo smo se zaustavili u Počitelju, naselju s drevnom džamijom i ruševnim ostatcima srednjovjekovne utvrde. Dok smo se uspinjali uz kamene zidove i istraživali ruševine, naša zabrinutost je nestala. Gledala sam smaragdno obojenu rijeku Neretvu koja teče dolinom ispod Počitelja. Voda koja protječe podsjetila me na sve one hodočasnike koji su se slijevali u Međugorje. Kao ni moćnu Neretvu, činilo se kako ni njih ništa nije moglo zaustaviti. Nakon Počitelja, odvezli smo se do Čapljine, jednoga od većih i modernijih gradova u bližoj okolici. Mica i Ljubica su nas odvele u kafić. Ja sam već bila u kafićima u Sarajevu, ali je za ostale to bilo jedno novo iskustvo“, prisjeća se Mirjana.
– Imaju li sok u bocama? – pitao je Jakov.
– Naravno da imaju – uz osmijeh mu je odgovorila Mica, a ostala djeca također su se nasmijala.
(Nastavlja se)
