Selo Cerno, nedaleko Međugorja, u kojemu je uhićen poljski vandal koji je oskrvnuo Gospin kip i oltar crkve u Međugorju, poznato je i po tome što se Gospa prvi put izvan Međugorja vidiocima ukazala upravo u Cernu. Njih su, naime, toga dana na prevaru na tobožnji izlet odvele dvije socijalne radnice. Cilj im je bio da djeca nisu u Međugorju u popodnevnim satima kada je ukazanje na Podbrdu. Međutim, kako im se Gospa ukazala izvan Međugorja i to baš u Cernu, čitajte u našem feljtonu iz knjige “Međugorje – prvih sedam dana” novinara Darka Pavičića:
“Mica i Ljubica naručile su im kolač i sladoled i, naravno, sok u bocama. Sjedili su jedući i razgovarajući sve dok im nije prišao jedan mladić.
– Jeste li vi iz Međugorja? – upitao ih je.
– Gdje je Međugorje? – pitala ga je Mica, a mladić je pogledao u Jakova.
– Ali ja neke od vas prepoznajem. Niste li vi oni koji vide Gospu? Bio sam tamo na brdu sinoć – rekao je gledajući ih jedno po jedno, a Ljubica je rekla kako ga oni ne poznaju. No mladić je pogledao Mirjaninu ruku i upitao gdje joj je sat.
– Zar se ne sjećaš da sam zatražio da ga pogledam? – pitao je Mirjanu, koja mu je rekla da možda i jest, ali sata na njezinoj ruci doista nije bilo jer joj ga je milicija oduzela nakon što se proširio glas kako joj se satni mehanizam okrenuo.
– Nikada mi ga nisu vratili, ali sam kasnije načula kako ga je milicija odnijela uraru, koji ga je pogledao i rekao da je bilo nemoguće za sat da se tako okrene, a da i dalje radi – ispričala je Mirjana.
Nakon što su čuli razgovor toga mladića s djecom i ostali ljudi u kafiću, počeli su gledati u djecu, a starija žena im je prišla i pitala ih neće li i danas biti „gore na brdu“. Očigledno su privlačili previše pozornosti pa su morali otići.
Bliži se vrijeme ukazanja, a oni su kilometrima od Podbrda
„Tada sam shvatila kako je moja privatnost stvar prošlosti. Čak su me i ljudi koji su živjeli izvan Međugorja drukčije tretirali i gledali u mene kao da sam neka sveta osoba, a ja sam u stvari bila ona ista cura kakva sam oduvijek i bila“, piše Mirjana.
Nakon izlaska iz kafića djeca su ugledala ljuljačke pokraj tamošnjeg vrtića i upitala mogu li se ljuljati na njima. Ljubica je nevoljko pristala, no oni su u hipu bili na njima.
„Ivanka je letjela najviše, a njezin osmijeh je bio prijatna suprotnost onoj crnoj odjeći žalovanja. Naše sljedeće odredište bila je Kravica, veličanstveni slapovi na rijeci Trebižat. Na putu prema tamo, izrazili smo našu zabrinutost kako nećemo imati dovoljno vremena vratiti se u Međugorje na ukazanje, koje se događalo svakoga dana otprilike oko 18 i 40. Mica i Ljubica su nas uvjeravale da se ne trebamo brinuti. Kada smo stigli na Kravicu, bili smo toliko zaneseni vodenom bujicom, bujnim lišćem i svježom maglom u zraku, da smo u potpunosti prestali obraćati pozornost na vrijeme. A ionako više nisam imala svoj sat. I tek kada se sunce spustilo iza drveća i kada je sjena ispunila dolinu rijeke, odjednom smo shvatili kako je već dosta kasno. Preklinjali smo Micu i Ljubicu da nas odvezu natrag u Međugorje. Konačno su pristale na to, iako nam se činilo kao da su vozile sporije nego što su to činile taj cijeli dan. U nama se počela javljati sumnja kako Mica i Ljubica baš i nisu došle spasiti nas“, prisjeća se Mirjana.
Približavajući se Međugorju, djeca su iz automobila mogla vidjeti Podbrdo u daljini i mnoštvo ljudi koje je ondje već čekalo. Pomalo su osjećali i krivnju, jer su trebali biti na brdu s ljudima, a tjeskoba im se povećavala sa svakom minutom jer je postajalo sve izvjesnije kako neće na vrijeme stići na svakodnevno mjesto ukazanja.
– I upravo prije nego što ću zaplakati, iznenada me je zapljusnulo ono silno iščekivanje koje sam uvijek osjećala netom prije ukazanja – svjedoči Mirjana.
– Stani! – rekla je odlučno Mici.
– Gdje? – upitala je Mica.
– Bilo gdje!
Mica je parkirala automobil uz cestu na kameni puteljak. Djeca su poiskakala van i kleknula na nepristupačnoj pustari punoj kamena i drače, a spokoj te pustoši koja ih je okruživala bila je lijepa promjena u odnosu na kaotično mnoštvo na koje su već bili naviknuli. Mica i Ljubica stajale su pokraj automobila i gledale u njih kada su počeli moliti.
– Pitajte Djevicu što će mi učiniti što sam vas na ovaj način ukrala – našalila se Ljubica, a Mica se nasmijala i odjednom pokazala prema Brdu ukazanja.
– Vidite li vi to? – rekla je uzbuđeno.
– Bože moj! Što je to? – prozborila je Ljubica sa strahom u glasu.
– Kao neka magla – odvratila je Mica prekriživši se.
– Ili kao svjetlost – kazala je Ljubica, a djeca su također pogledala prema brdu i u zraku iznad ljudi na brdu vidjela su svjetlost.
– To je ona – rekla je Vicka.
Mirjana svjedoči kako ju je tada obuzela silna tuga, jer su ih Gospa i tisuće hodočasnika čekali na brdu, a oni su „zaglavili pored neke ceste“. Optuživala se kako su mogli dopustiti da im se tako nešto dogodi, no u tome je trenutku ta svjetlost, koju su vidjeli iznad Podbrda, polako počela kliziti prema njima u Cernu. I kada se približila, u njoj su mogli vidjeti Gospu, a Ivanka je uzbuđeno kliknula: „Evo je!“
„Kada je došla do nas, Gospa je kazala ‘Hvaljen Isus’, što je već postao njezin redoviti pozdrav. Osvrćući se na moj razgovor s fra Jozom, shvatila sam kako sam dobila odgovor na svoje pitanje. Dakle, bilo je moguće da se Gospa ukaže i negdje drugdje osim na brdu. Kao i uvijek, njezin sjaj i ljepota učinili su da sam u trenutku ostala bez riječi, ali sam se htjela uvjeriti kako ona nije bila razočarana“, prisjetila se toga prvog susreta izvan Međugorja vidjelica Mirjana Dragičević i prepričala je svoj razgovor tada s Gospom.
– Jesi li ljuta što nismo bili na brdu? – upitala ju je, a Gospa je odgovorila kako „to nije bitno“.
– Bi li se ljutila da se nismo vratili na brdo, a da smo te umjesto toga čekali u crkvi? – upitala je Mirjana, a Gospa se, kako veli, blago i majčinski nasmiješila i rekla: „Uvijek u isto vrijeme“.
Djeca su je i tom prigodom pitala hoće li ostaviti znak, ali ona im, kao i inače, na to pitanje nije odgovorila. Polako je odlazila, a njezina je svjetlost još jednom obasjavala sve ljude koji su bili okupljeni na brdu.
„Čuli smo je kako govori: ‘Idite u miru Božjem’, a onda je svjetlost iščeznula. Nakon povratka u Međugorje, fra Jozo je od svih nas – uključujući Micu i Ljubicu – zatražio da dođemo u župni ured i ispričamo mu sve. Isprva je bio zabrinut time kako bi se ljudi na brdu mogli osjećati prevarenima jer nismo bili među njima, ali se oraspoložio kada smo mu rekli kako je Gospa kazala da će se ukazati i u crkvi. On je također želio znati što su Mica i Ljubica doživjele“, prisjeća se Mirjana.”
(Nastavlja se)
