Sa zagrebačkim nadbiskupom mons. Draženom Kutlešom razgovarali smo i uoči ovogodišnjeg blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije. Teme su bile od crkvenih, poput promjena svećenika po župama Zagrebačke nadbiskupije do onih društvenih, kao što je koncert Marka Perkovića Thompsona. Ali i onih koje izazivaju veliku pažnju javnosti, kao što je tzv. muška krunica svake prve subote u mjesecu.
- Nakon što su prošla dva ljeta, čini se kako su Zagrebačku nadbiskupiju zahvatile značajnije promjene po župama?
Promjene u župama sastavni su dio života svake biskupije i one nisu same sebi svrha, nego su odgovor na pastoralne potrebe Božjega naroda. Nakon protekle dvije godine, mogu reći da su premještaji svećenika i određene nove pastoralne smjernice plod promišljanja, molitve i savjetovanja, kako sa suradnicima tako i s onima koji neposredno poznaju život pojedinih zajednica.
Naša je zadaća kao pastira osigurati da svaka župa ima primjerenu duhovnu skrb, da se karizme i sposobnosti svećenika što bolje usklade s konkretnim potrebama vjernika, upravo kako kaže sveti Pavao „Različiti su dari, a isti Duh“ (1Kor 12,4). Crkva raste kada se te darove raspoređuje za dobro cijeloga Tijela.
Svjestan sam da promjene ponekad mogu biti izazovne, osobito ondje gdje su se vjernici i svećenici međusobno duboko povezali. No, u Crkvi ne živimo samo za vlastitu zajednicu, nego jedni za druge. Premještaj nije gubitak, nego prilika da i druge župe osjete pastoralnu revnost, suživljenost i darove pojedinog svećenika, a istodobno i da vjernici prime nove poticaje i nove darove Duha po svećeniku koji dolazi. Dobri plodovi pastoralnog rada jednog svećenika ogledaju se u zrelosti zajednice koja je kadra nastaviti svoj hod i svoje svjedočenje vjere bez obzira na promjene.
U konačnici, cilj svake promjene jest duhovna obnova, jačanje zajedništva i otvaranje novih mogućnosti navještaja Evanđelja u našoj nadbiskupiji.
- Nije neuobičajeno da taj potez biskupa prate i neka negodovanja. Npr. u ovom valu moglo se čuti negodovanje župljana iz Sesvetskih Sela zbog odlaska zajednice Omnia Deo iz župe i svetišta sv. Antuna Padovanskog?
Razumijem da promjene u životu župe mogu otvoriti pitanja i izazvati emocije, osobito kada se radi o svećenicima ili zajednicama koje su ostavile trag i na koje su se vjernici navikli. U konkretnom slučaju, možda svi vjernici nisu dokraja informirani, zajednica Omnia Deo ne odlazi u potpunosti iz župe Sesvetska Sela. Jedan njezin član ostaje ondje služiti kao župni vikar.
Iz iskustva znam da negodovanja ponekad proizlaze iz ljudske privrženosti, što je prirodno, ali katkada i iz toga što sam svećenik koji odlazi, svjesno ili nesvjesno, potakne tu emotivnu reakciju. U Crkvi ne smijemo razmišljati isključivo iz vlastite perspektive, nego iz perspektive cijeloga Božjeg naroda.
Jedan od ključnih kriterija kako u svećeničkom životu tako i u djelovanju zajednica koje žele punu crkvenu potvrdu jest krepost poslušnosti. Za svećenika ona je neizostavna, a za zajednicu i njezine članove, rekao bih, i presudna, jer se po njoj prosuđuje duh i autentičnost poslanja. Poslušnost je možda najzahtjevniji, ali u Crkvi i jedan od najvažnijih kriterija prepoznavanja djelovanja Duha. Današnjem je čovjeku prirodno težiti neovisnosti i samoodređenju, no u životu Crkve, sloboda i plodnost uvijek rastu iz poslušnosti Bogu i onima koje nam je stavio kao pastire.
Stoga i ovu promjenu ne trebamo gledati kao gubitak, nego kao prigodu da se darovi koje je Bog dao pojedinim svećenicima i zajednicama provjere i podijele s još više vjernika, na dobro cijele Crkve.
- Kojim se, zapravo, kriterijima vodi biskup u premještajima? Ima li nagrada i kazni s boljim i lošijim župama, tj. što ako Vam svećenik odbije dekret?
Premještaji svećenika nisu nasumični potezi niti izraz osobne naklonosti ili nenaklonosti, nego plod pažljiva razlučivanja u svjetlu kanonskih propisa i pastoralnih potreba. Kao biskup, vodim se prije svega dobrom vjernika i cijele biskupije, nastojeći uskladiti darove, iskustvo i osobne sposobnosti svećenika s konkretnim potrebama župa. U obzir se uzimaju i okolnosti svake zajednice – broj vjernika, pastoralni izazovi, prisutnost posebnih skupina poput mladih ili obitelji, kao i potreba za određenim karizmama u određenom trenutku.
U Crkvi nema „boljih“ i „lošijih“ župa, niti premještaj smije biti shvaćen kao nagrada ili kazna. Svaka župa je dio istoga Kristova Tijela i jednako vrijedna pred Bogom. Ponekad premještaj znači prelazak iz veće u manju zajednicu, ali to nikada nije degradacija, nego novi poziv i nova prilika da se služi Gospodinu.
Premještaj je uvijek i ljudski i duhovni izazov, ali svećeničko poslanje po svojoj naravi uključuje raspoloživost i poslušnost. Na to smo obvezani još od ređenja, kad smo Bogu i Crkvi obećali da ćemo ići kamo nas pošalje naš crkveni poglavar. Poslušnost nije formalnost, nego čin povjerenja u Boga koji nas vodi, osobito kad to čini putem koji nismo sami izabrali.
U konačnici, vjerujem da svaka odluka donesena u duhu molitve i zajedničkog razlučivanja, pa i ona koja nam se na početku čini teškom, s vremenom postane izvor novog blagoslova i radosti u službi.
- Zašto ste u korizmenoj duhovnoj obnovi svoje svećenike upozorili na tri kušnje: materijalizam, kompromis i senzacionalizam?
Razlog zbog kojeg sam u korizmenoj duhovnoj obnovi svećenike upozorio na tri kušnje jest taj što ih nalazimo upravo u evanđelju prve korizmene nedjelje (usp. Lk 4,1-13). To je izvještaj o Isusovim kušnjama u pustinji koji ne smijemo promatrati kao izoliranu epizodu, nego kao sliku neprekidne duhovne borbe. Isus se s kušnjama suočavao cijeloga svog zemaljskog života, a one su kulminirale na križu. Sveti Luka jasno bilježi: „Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike“ (Lk 4,13), što znači da se kušnje vraćaju. Isto vrijedi i za nas.
Te iste kušnje napastuju sve nas, i to na tri vrlo konkretna načina:
Materijalizam – u prvoj kušnji Sotona predlaže Isusu da kamen pretvori u kruh (usp. Lk 4,3). Naizgled bezazleno, ali u srži je ponuda da se ljudi privuku materijalnim darovima umjesto istinom. Crkva mora biti prisutna u svijetu, pomagati siromašnima, zauzimati se za pravednost. Ali ako postanemo samo dobrotvorna ustanova, ako ljude privlačimo samo materijalnim darovima, gubimo bit. Crkva nije pozvana nuditi samo kruh, Crkva mora nuditi Krista. Jer čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj Božjoj riječi, o svetim sakramentima, napose o Euharistiji. Svećenički poziv nije samo olakšati ljudima život na zemlji, nego se savjesno brinuti za njihove duše i voditi ih prema Bogu.
Kompromis – u drugoj kušnji đavao nudi Isusu sva kraljevstva svijeta ako mu se pokloni (usp. Lk 4,6-7). To je poziv da se odustane od radikalne vjernosti Bogu radi uspjeha i prihvaćenosti. Danas je to napast da se evanđelje „omekša“, da se izostavi govor o grijehu ili križu kako bi nas ljudi lakše prihvatili. Ali Isus odgovara: „Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!“ (Lk 4,8). Crkva nije pozvana pregovarati sa zlom niti ublažavati istinu radi popularnosti, nego vjerno svjedočiti ono što oslobađa, makar to bilo zahtjevno i nepopularno.
Senzacionalizam – treća kušnja odvodi Isusa na vrh Hrama, gdje ga Sotona nagovara da se baci dolje kako bi ga anđeli spasili (usp. Lk 4,9). To je napast da se privuče pažnja spektaklom, da se ljudska srca osvoje čudima, vanjskim dojmom i nečim neobičnim. Isus odbija kazavši: „Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega“ (Lk 4,12). U današnjem svijetu opasnost je mjeriti uspjeh brojem pratitelja, lajkovima i površnim oduševljenjem. No vjera koja se temelji na dojmu brzo ishlapi, istinska vjera raste na čvrstoj stijeni križa, odricanja i ljubavi.
Ove tri kušnje ili napasti prate nas cijeli život. Ako ih ne prepoznamo, lako nam se uvuku u srce i u djelovanje. Zato sam ih iznio pred svećenike, jer korizma je pravo vrijeme da ih jasno imenujemo, odbacimo i učvrstimo se u vjernosti Bogu.
Na kraju, sve se svodi na isto pitanje: hoćemo li ljude privlačiti materijalnim dobrima ili Kristom; hoćemo li pristati na kompromis ili ostati vjerni; hoćemo li tražiti prolazni dojam ili vječni plod? Isus nam u pustinji pokazuje put vjernosti Riječi, poslušnosti i poniznosti. Taj put, premda težak, jedini vodi do uskrsnuća.
- Ovu je godinu obilježio odlazak pape Franje i dolazak Lava XIV. Jesmo li nekako prebrzo zaboravili na papu Franju?
Mislim da ne možemo govoriti o zaboravu pape Franje, pogotovo u srcima onih koji su ga istinski slušali i prihvatili njegove poruke. Pontifikat pape Franje obilježio je naglasak na milosrđu, blizini siromašnima i periferijama, na pozivu Crkvi da iziđe iz svojih sigurnih okvira i naviješta Evanđelje ondje gdje je najpotrebnije. To je nasljeđe koje se ne briše dolaskom novog pape, nego ostaje kao poticaj i nadahnuće.
U Crkvi je smjena papa dio Božjeg plana i znak da Duh Sveti neprestano vodi svoj narod. Dolazak pape Lava XIV. ne znači prekid s onim što je činio papa Franjo, nego nastavak istog poslanja naviještanja Krista, s novim naglascima i darovima koje novi Petrov nasljednik donosi.
Zahvalnost za papu Franju trebamo pokazivati ne samo prisjećanjem na njegove riječi, nego još više življenjem onoga što je kao Kristov namjesnik i Petrov nasljednik naučavao. Ako smo to spremni činiti, tada ga nismo zaboravili, nego smo njegov pontifikat pretočili u vlastiti kršćanski život.
- Kako gledate na početak pontifikata pape Lava XIV.? Nema nekih naglih poteza…
Na početku pontifikata pape Lava XIV. nije se ni očekivalo nešto senzacionalno. Crkva živi od kontinuiteta i vjernosti, a ne od iznenadnih i dramatičnih zaokreta. Novi Petrov nasljednik preuzima službu u trenutku kad je važno usredotočiti se na Krista kao Put, Istinu i Život, učvrstiti zajedništvo, nastaviti ono što je dobro i postupno unositi naglaske koji proizlaze iz njegova osobnog iskustva i duhovnog puta.
Prvi mjeseci pontifikata uvijek su vrijeme slušanja, upoznavanja i molitvenog razlučivanja. Papa Lav XIV. pokazuje upravo takvu strpljivost i mudrost, ne žuri s velikim i brzim potezima, nego želi graditi na čvrstim temeljima. To je u skladu s evanđeoskim načelom prema kojemu dobar pastir mora poznavati svoje ovce, a ovce njega (usp. Iv 10,14).
Takav pristup ne znači pasivnost, nego duboku svijest da promjene u Crkvi trebaju biti plod Duha Svetoga, a ne medijskih očekivanja ili kratkoročnih efekata. Siguran sam da ćemo s vremenom vidjeti njegove osobite darove, ali u ritmu koji je zdrav za cijelo Kristovo Tijelo.
- Jeste li uspjeli stupiti s njim u osobni kontakt, budući da se poznajte još iz Dikasterija za biskupe, kojemu je on bio na čelu?
Da, bio sam s njim u kontaktu. Zanimljivo je da je Prvoj plenarnoj sjednici Dikasterija za biskupe nakon njegova izbora, upravo novi Papa, kao bivši prefekt tog dikasterija, predsjedao na uvodnom dijelu rada. To je bilo lijepo iskustvo jer smo se ponovo susreli u ozračju molitve i zajedničkog razmišljanja o poslanju biskupa u današnjem svijetu.
Poznajemo se iz razdoblja kada je on vodio taj Dikasterij, i već tada me se dojmila njegova uravnoteženost, pastoralna osjetljivost i duboko promišljanje o izazovima Crkve. Vjerujem da će te kvalitete obilježiti i njegov pontifikat.
- Je li realno očekivati njegov dolazak u Hrvatsku, s obzirom da je kao kardinal prihvatio dolazak na sljedeću obljetnicu Majke Božje od Kamenitih vrata?
Treba razlikovati dvije stvari – jedno je kada se u posjet poziva kardinal, a drugo je kada se poziva Papa. Dok je kardinalov dolazak prvenstveno crkvenog karaktera i ovisi o njegovoj osobnoj raspoloživosti i usklađenosti obveza unutar crkvenog kalendara, papin dolazak uvijek je događaj daleko šireg značenja. Papa nije samo poglavar Katoličke Crkve, nego i suveren države Vatikana, što znači da je on istodobno i duhovna i državnička osoba.
Zbog toga se za papin dolazak trebaju uskladiti i crkvene i civilne vlasti. To uključuje niz logističkih, sigurnosnih, diplomatskih i protokolarnih priprema, kao i dogovor o programu koji će najbolje odražavati svrhu njegova posjeta. Potrebno je da se stvore uvjeti koji će omogućiti da taj posjet bude plodonosan za vjernike, ali i za društvo u cjelini.
Papa Lav XIV. kao kardinal bio je voljan doći na obljetnicu Majke Božje od Kamenitih vrata, i to svakako ohrabruje. No sada, kao Petrov nasljednik, njegov raspored, prioriteti i obveze poprimaju novu dimenziju. Ipak, ako se usklade želje i mogućnosti s obje strane, vjerujem da bi takav posjet bio od velike važnosti i veliki blagoslov za naš narod.
- Izrazili ste nadu da bi on mogao dovršiti Stepinčevu kanonizaciju?
Ta nada nije samo plod moje osobne želje, nego je i osjećaj većine vjernika u Hrvatskoj i hrvatskog naroda u cjelini. Blaženi Alojzije Stepinac svojim je životom i mučeništvom ostavio dubok trag svetosti, vjernosti i ljubavi prema Kristu i Crkvi, čak i u najtežim okolnostima.
Mi katolici Hrvati vjerujemo i nadamo se da će se to ostvariti kada dođe Božje vrijeme. Kanonizacija nije tek administrativni čin, nego prepoznavanje i potvrda od strane cijele Crkve da je život nekog blaženika bio u potpunosti suobličen Evanđelju. Ona se događa u trenutku kada Crkva, razlučujući u svjetlu Duha Svetoga, zaključi da je dobro i korisno cijelom Božjem narodu da takva svjedoka stavi pred oči svijeta.
Uvjeren sam da će i ovaj proces biti dovršen u skladu s Božjom providnošću. Vjernici su ustrajni u molitvi, a molitva ima snagu otvarati srca i uklanjati prepreke. Papa Lav XIV. poznaje život i djelo blaženoga Stepinca, a poznaje i osjetljivost ovog pitanja, kako za naš narod tako i za cijelu Crkvu.
Zato, umjesto nestrpljenja, pozvani smo na postojanost u vjeri, na molitvu i na nasljedovanje Stepinčeva primjera, njegove savjesti koja nije pristajala na kompromise sa zlom, njegove ljubavi prema svakom čovjeku i njegove nepokolebljive vjernosti Kristu. Kada dođe trenutak koji Bog odredi, vjerujem da će se i službeno potvrditi ono što vjerničko srce već zna, da je blaženi Alojzije Stepinac svet.
- S druge strane, vidi se da snažno potičete kauzu za beatifikaciju kardinala Kuharića i pozvali ste vjernike da Vam izravno priopće vijesti koje su povoljne ili nepovoljne za kauzu?
Taj poziv vjernicima dio je uobičajenog postupka u kauzi beatifikacije. U toj početnoj fazi Crkva nastoji prikupiti što potpuniju sliku o životu i djelovanju Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića. To znači da su dobrodošle i informacije koje govore o njegovoj svetosti i kreposnu životu, ali i one koje možda otvaraju pitanja ili poteškoće. Crkva želi pristupiti takvom procesu potpuno ozbiljno, tražeći cjelovitu istinu.
Razlog je jednostavan, beatifikacija nije čin sentimentalne zahvalnosti, nego svečano priznanje Crkve da je netko svojim životom, riječima i djelima u potpunosti nasljedovao Krista. Da bi se to moglo vjerodostojno potvrditi, potrebno je prikupiti svjedočanstva svih koji su ga poznavali, koji su s njim surađivali ili koji su izravno osjetili njegovu pastirsku brigu.
Kardinal Kuharić ostavio je snažan trag u životu Crkve u Hrvatskoj, osobito u teškim vremenima kada je trebalo biti glas istine, mira i vjernosti Evanđelju. No, Crkva u ovakvim procesima želi da se sve provjeri i potkrijepi dokumentima, svjedočanstvima i činjenicama.
Zato sam vjernike pozvao da mi se izravno jave. Možda netko u svojoj obitelji ima pismo, zapis, fotografiju, ili se sjeća događaja koji svjedoči o njegovoj vjeri, hrabrosti ili ljubavi prema čovjeku. Možda netko nosi i iskustvo koje otvara nova pitanja, a i to je važno jer u postupku beatifikacije želimo da istina zasja u punini.
Što je veći broj vjerodostojnih svjedočanstava, to će Crkva lakše moći donijeti ispravan sud i, ako Bog da, jednoga dana proglasiti kardinala Kuharića blaženim, na izgradnju vjere našega naroda i cijele Crkve.
- Nadahnuti ste obojicom kardinala i često ih citirate u svojim propovijedima. Neke od njih su prilično kritične, kao npr. ona za Dan državnosti gdje ste kazali kako „kao narod nazadujemo brojčano, duhovo i moralno“?
Istina je da se u svojim propovijedima često vraćam na lik i riječi blaženoga Alojzija Stepinca i sluge Božjega kardinala Franje Kuharića. Oni su za mene trajni orijentir, ne samo zbog onoga što su činili, nego i zbog načina na koji su to činili: čvrsto ukorijenjeni u vjeri, a istodobno bliski ljudima i njihovim stvarnim životnim problemima.
Kada u propovijedi kažem da „kao narod nazadujemo brojčano, duhovno i moralno“, to nije pesimistična izjava niti kritika samo radi kritike. To je dijagnoza izrečena u ljubavi, u duhu onoga što su činili naši kardinali. Stepinac je govorio istinu i kad je znalo biti opasno, jer je znao da istina oslobađa. Kuharić je nebrojeno puta upozoravao da narod koji se udalji od Boga i moralnih načela polako gubi i svoj identitet i svoju snagu.
Moja je dužnost, kao pastira, govoriti o tome otvoreno, ali ne kako bih obeshrabrio, nego kako bih potaknuo na buđenje. I kardinal Stepinac i kardinal Kuharić ohrabrivali su vjernike da se ne boje, već da se u svemu pouzdaju u Boga. Upravo tim duhom želim nadahnuti naše vjernike – da prepoznamo probleme, ali još više da prepoznamo odgovornost i mogućnost promjene.
Kritika u duhu Evanđelja uvijek je povezana s nadom. Ne izgovara se da bi optužila, nego da bi probudila. Ako kao narod uočimo gdje nazadujemo, možemo se obratiti, obnoviti i ponovno rasti – brojčano, duhovno i moralno. To je put kojim su nas vodili Stepinac i Kuharić, i to je put kojim želim voditi i ja.
- Ipak, događaju se neki procesi. Primjerice, manifestacija zajedništva mogla se vidjeti na koncertu Marka Perkovića Thompsona. Kako ste ga Vi doživjeli?
Tih dana na naše se društvo moglo gledati pod prizmom zajedništva ljudi koji dijele određene vrijednosti, uspomene i osjećaj pripadnosti, a u prilog tome govori da su mnogi svjedočili da su došli ne samo radi glazbe, nego i radi izražavanja ljubavi prema domovini, poštovanja prema onima koji su se žrtvovali za slobodu, te potrebe da budu dio većeg zajedništva.
U svakom obliku javnog okupljanja važno je da ono ostane dostojanstveno i da njeguje ono što izgrađuje čovjeka i društvo, poštovanje, zahvalnost i solidarnost. Kao vjernici, pozvani smo u takvim trenutcima sjetiti se da prava snaga naroda ne dolazi samo iz povijesnih pobjeda, nego ponajprije iz vjernosti istini, pravdi i moralnom redu, u konačnici Bogu.
Ako takvi događaji pomognu ljudima da se osjećaju povezano, da ojačaju svijest o zajedništvu i potrebi zahvalnosti, onda oni mogu biti i pozitivna snaga u društvu. No uvijek trebamo paziti da nacionalni ponos bude prožet evanđeoskim duhom, da iz njega izrasta želja za izgradnjom pravednijeg i plemenitijeg društva, to jest da ne služi nečijim partikularnim interesima ili da vodi u zatvaranje u sebe ili udaljavanje od drugih.
- A dio ponosa na vojnom mimohodu. Premda ima pacifista koji osporavaju pokazivanje oružja. Kako Crkva gleda na to?
Crkva uvijek gleda na oružje i vojnu silu iz perspektive evanđeoskog mira. Naš je Gospodin rekao: „Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). Mir je cilj, a oružje nikada ne smije biti manifestacija prijetnje silom. Ipak, Crkva također priznaje da narodi imaju pravo i dužnost braniti se od agresije, te da postoje okolnosti u kojima je uporaba vojne sile moralno dopuštena, pod uvjetima koje navodi Katekizam Katoličke Crkve (usp. br. 2307–2317).
Mimohodom vojnici ne pozivaju na rat nego izražavaju svoj napor da se očuva mir i da izraze zahvalnost onima koji su, često goloruki, svojim životima branili domovinu; podsjećaju nas na cijenu slobode i pozivaju na odgovornost da se ta sloboda čuva. Takva manifestacija može u ljudima probuditi ponos, ali taj ponos mora biti prožet sviješću da mir nikada nije zajamčen snagom oružja, nego pravednošću, dijalogom i izgradnjom društva utemeljenog na istini i solidarnosti.
Kao Crkva, uvijek ćemo biti na strani mira, ali i poštovati one koji su u prošlosti morali posegnuti za oružjem kako bi obranili život, dostojanstvo i slobodu. Pitanje nije samo što pokazujemo na mimohodu, nego kako ga tumačimo: kao slavljenje rata ili kao zahvalno sjećanje i poziv da se, ako je ikako moguće, oružje nikada više ne mora upotrijebiti.
- Također, vidljiva su i snažna duhovna kretanja, poput Antunovskog hoda mladih koji je ove godine okupio oko 10.000 mladih?
Antunovski hod mladih predivan je znak nade i živosti vjere među mladima. Kada vidite mnoštvo mladih ljudi koji hodočaste, mole, pjevaju i svjedoče svoju vjeru, tada shvatite da Evanđelje i danas ima snagu privući srca, osobito ako mu se pristupi autentično i s ljubavlju.
Taj hod nije samo fizičko putovanje prema svetištu svetog Antuna, nego i put srca, put prema dubljem susretu s Bogom, sa samim sobom i s braćom i sestrama u vjeri. U vremenu kada se mladima često nudi brza zabava i površni sadržaji, ovakvo iskustvo pokazuje da oni u sebi nose duboku čežnju za istinom, ljepotom i zajedništvom koje nadilazi prolazne užitke.
Za nas, kao pastire, to je i poziv i ohrabrenje. Poziv da pratimo mlade na njihovu putu vjere, da im budemo blizu i damo im priliku za ovakve susrete. Ohrabrenje jer vidimo da se trud oko pastorala mladih isplati, i to ne samo u znamenkama, nego u životima koji se mijenjaju.
Sveti Antun, poznat po gorljivosti i ljubavi prema Božjoj riječi, i danas može biti snažan uzor mladima. Moj je poticaj svima koji sudjeluju u takvim hodočašćima da iskustvo hoda ne ostane samo lijepa uspomena, nego da ga pretoče u svakodnevno življenje vjere u obitelji, na poslu, u društvu – gdje god ih Gospodin šalje.
- S vremena na vrijeme u javnosti pravu buru izazove molitva krunice na Trgu bana Jelačića. Kako Vi gledate na taj fenomen?
Molitva krunice, bila ona u tišini vlastite sobe ili na javnom trgu, uvijek je dijalog s Bogom po zagovoru Blažene Djevice Marije. U sebi nosi snagu obraćenja, izgradnje mira i učvršćenja vjere. Isus sam kaže: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,20), a to vrijedi i za javnu molitvu.
Javno moljenje krunice na Trgu bana Jelačića vidim kao izraz vjerske slobode i želje vjernika da svoju pobožnost ne skrivaju, nego da je svjedoče i u samom središtu javnog prostora. U tome prepoznajem i djelovanje demokracije. Ako svatko ispunivši određene zakonske kriterije ima pravo javno nastupati i djelovati u skladu s ciljevima koje smatra vrijednima, ne vidim razloga zašto bi to pravo bilo uskraćeno moliteljima. Štoviše, pravni ustroj Republike Hrvatske to im jamči. Takva molitva, ako se ispravno shvati i prihvati, mnogima postaje snažno svjedočanstvo u vremenu kada se vjera nerijetko nastoji potisnuti u isključivo privatnu sferu i prikazati manje vrijednim čimbenikom društvenog života.
Međutim, uvijek naglašavam da takva molitva mora biti prožeta evanđeoskim duhom, svakodnevnim svjedočanstvom kreposna života i ljubavi prema svakom čovjeku. Krunica nas ne smije zatvarati u sebe, nego otvarati srca Bogu i bližnjemu.
Vjerujem da i ovakve inicijative vjernika, ako se provode s ispravnom nakanom i u evanđeoskom duhu, mogu pridonijeti obraćenju, uspostavi mira i jačanju vjere. Iskrena molitva nadilazi same molitelje i nikada ne ostaje bez duhovnih plodova.
- Vratimo se na Kaptol – u najavi je da bi ove godine mogli dočekati Božić u katedrali?
S nadom i zahvalnošću mogu reći da, uz Božju pomoć i prema obećanjima izvođača radova, vjerujemo kako ćemo ove godine Božić dočekati u našoj katedrali. To bi bio veliki dar za cijelu nadbiskupiju i snažan znak obnove, ne samo građevinske, nego i obnove našeg zajedništva.
Zagrebačka katedrala nije samo središnji liturgijski prostor, nego i duhovno srce našeg naroda. Povratak u nju za slavlje Kristova rođenja bio bi trenutak radosti i zahvalnosti, a i prigoda da se svi podsjetimo koliko nam je ovaj dom vjere važan.
Naravno, svjesni smo da, oviseći o opsegu i dinamici radova, uvijek postoji i ljudski faktor neizvjesnosti. No mi u Crkvi znamo da Božji planovi nadilaze naše rasporede, pa zato molimo da sve ide prema najboljem mogućem ishodu, na slavu Božju i radost vjernika.
- I za kraj, nedavno je Hrvatska katolička mreža objavila analizu koja pobija teze da ste protivnik međugorskog fenomena?
Stavovi svakog čovjeka, pa tako i moji, najbolje se prepoznaju iz njegovih riječi i djela. Uvijek nastojim govoriti i postupati u skladu s onim što Crkva naučava i razlučuje. Kao sin Crkve, svjestan sam da je poslušnost njezinim odlukama i smjernicama temelj služenja i vjerodostojnosti.
Što se tiče međugorskog fenomena, moj stav nije izdvojen od stava Crkve. Vrlo jasno prihvaćam ono što je Crkva do sada iznijela i što će u budućnosti odlučiti. U svemu želim ostati vjeran putu razlučivanja koji nam Crkva daje, u povjerenju da Duh Sveti vodi svoj narod.
- Također, molimo Vas da uputite poruku svima koji će se ovoga blagdana uputiti prema marijanskim svetištima – što im treba biti u fokusu u molitvama i zagovorima?
Svima koji će se ove svetkovine uputiti prema našim marijanskim svetištima želim reći: idite k Mariji otvorena srca, ali i s jasnom nakanom, da vas Ona dovede bliže k Isusu. Marija nije cilj našega hodočašća, nego putokaz prema Sinu. Ona nas uči kako vjerovati Bogu bez zadrške, kako čuvati Riječ u srcu i kako ostati postojani i pod križem.
U molitvama stavite pred Gospodina svoje obitelji, svoju domovinu i Crkvu. Molite za čisto srce, za snagu da živite po Evanđelju i za hrabrost da budete svjedoci vjere u svijetu koji često ide drugim putem. Ne zaboravite zahvaliti, ne samo za ono što ste primili, nego i za križeve koji vas oblikuju i vode k većem povjerenju u Boga.
Marija, Majka Crkve i Majka naše nade, neka vas nauči kako ljubiti Boga svim srcem i bližnjega kao sebe samoga. A kad se vratite iz svetišta, neka se po vama širi mir, radost i dobrota, znakovi da ste bili blizu Njoj koja nas uvijek vodi k Kristu.
(Nije dopušteno integralno prenošenje intervjua bez posebnog dopuštenja autora, uredništva Večernjeg lista i portala Vjerujem.hr. Prenošenje je dopušteno u isječcima, uz obvezno navođenje izvora, kao i linka na intervju s portala Vjerujem.hr.)
