Prizor nalazimo u Cvjetićima. To je zbirka franjevačke predaje, puna slika. Premda je ne izjednačujemo s ranim životopisima, u njoj ima slika koje uistinu govore što je bratstvo. Jedna od njih govori o velikoj opasnosti koja je pogodila Franju: opasnosti duhovne vlasti.
Brat Rufin bio je povučen brat, naginjao je osami, mistici i šutnji. Nesiguran je govornik, ne voli javno nastupati, ne voli propovijedati. Jednoga dana Franjo mu kaže: „Hajde u Asiz i propovijedaj.” A brat Rufin kaže: „Ima netko bolji. Franjo, molim te, da ja ne idem. Ja sam loš propovjednik.” Franjo, budući da ga nije odmah poslušao, kaže: „Sad ćeš ići propovijedati, ali samo u donjoj odjeći, u donjem rublju.”
Rufin posluša. U njegovoj golotinji susrećemo dvije vrste srama. Prvi dolazi od javnosti. Rufin je poznat u Asizu. Plemić je. Ljudi ga znaju. Znaju njegovu obitelj. Gledaju ga kad ulazi u crkvu i smiju se: „Evo još jednoga koji je skrenuo od prevelike pokore.” Njegovo tijelo, polugolo tijelo, izloženo je pogledima, prosudbama i porugama.
Drugi je sram još dublji. Rufin nije sam izabrao takav čin. Poslao ga je čovjek koji nad njim ima autoritet. Franjo je želio zajednicu manje braće, ali sada se ponaša kao veći brat. Postavio se iznad Rufina. Bratova golotinja postaje sredstvo dokazivanja poslušnosti. Ono što je Franjo bio spreman učiniti sebi, sada nameće drugome.
On se sam skinuo pred Asižanima. Ali sada to nameće drugom Asižaninu, Rufinu. Tu se pojavljuje opasnost u duhovnom životu: ono što je za mene bilo oslobađajuće može biti nasilno kada to bez razlučivanja hoću nametnuti drugome. Ja mogu postiti. Smijem li to zahtijevati od brata? Ja se ne bojim javnosti i mogu javno propovijedati. Ali smijem li to tražiti od brata koji je povučen? Ja sam slobodno izabrao siromaštvo. Ali smijem li druge ostaviti bez onoga što im je potrebno? Meni je neka strogoća pomogla. Ali hoću li pomoći drugome ili ću ga slomiti? Bratstvo nije samo dobra nakana. Ono traži poznavanje konkretnog brata.
I onda, kad je Franjo poslao Rufina, sam odjednom uviđa što je učinio. I tu počinje njegov sram. Postoji sram kojim nas drugi zarobljavaju. Netko nas ismijava, ponižava, uvjerava da je naše tijelo ružno, da smo bezvrijedni. Ali postoji i naš sram: sram savjesti. To je trenutak u kojem otkrijem da nisam onakav kakvim se predstavljam drugima. Franjo želi biti manji brat, a prema Rufinu se ponaša kao gospodar.
Kad je to razumio, Franjo je mogao ostati u samostanu ili po nekom bratu poslati Rufinu poruku: „Oprosti, bio sam prestrog, ispričavam se.” No on to ne čini. Franjo skida odjeću i ide za Rufinom. Ulazi u sram u koji je gurnuo svoga brata. Ne može izbrisati to što je Rufin već doživio. Ne može učiniti da poniženje koje je Rufin podnio bude izbrisano. Ali može odbiti ostati odjeven i nadmoćan dok brat podnosi posljedice njegove zapovijedi. Franjo se drugi put svlači da bi postao manji brat. Uči kako se postaje manji.
Prvi put se svukao jer nije želio da otac raspolaže njegovim životom. Drugi put se svlači jer je otkrio da je on počeo raspolagati tijelom svojega brata. Sloboda koju je izborio za sebe sada mora postati slobodom koju poštuje u drugome. Gospodin nam daje brata Franju koji može pogriješiti. Nama je on korisniji i potrebniji od nepogrešivog sveca.
Idealizirani svetac ne može nas ništa naučiti, osim možda da u usporedbi s njim ne vrijedimo ništa. On je savršen, a mi u svemu nesavršeni. Ali Franjo nije nedodirljiv, nije savršen, nije dalek. On nas zato može mnogo više naučiti. Franjo ne postaje svet tako što tvrdi da nikad nije pogriješio prema nekom bratu. Svetost se pokazuje u tome što dopušta da ga istina, kada je otkrije, zaustavi i mijenja.
Ne skriva se iza nekog lažnog izgovora: „Pa ja sam poglavar.” Ne kaže da je imao dobre nakane. Franjo ustaje, skida habit i odlazi za bratom. Sokrat je smatrao da mudrost počinje kad čovjek prizna da ne zna. Sokrat uviđa da je mudriji utoliko što ne misli da zna ono što ne zna. Franjina mudrost ovdje počinje kad prizna: „Nisam bio brat kakvim sam se smatrao. Nisam bio manji brat.” Savjest mu ne mijenja samo mišljenje. Pokreće ga da krene za svojim bratom i da se pokaje (Ps 51,19; Mt 5,23-24; Lk 15,17-20; 2 Kor 7,10).
Ali njegovo je pokajanje tjelesno. I tu razlikujemo žaljenje od obraćenja. Kad ja nešto žalim, kažem: „Žao mi je što se to dogodilo”, i sve ostaje isto. Ali kad doživim obraćenje, ustajem, idem za povrijeđenim bratom, preuzimam na sebe posljedice svojega postupka i mijenjam se. Tako se odričem nadmoći koju sam imao.
Bratstvo bez granica u trenu se pretvori u prisilu. Granica nije uvijek odbacivanje brata, nego je ponekad jedini način da se zaustavi nasilje ili da se zaštitimo od nasilja. Franjo nas ne uči da povrijeđeni mora sve podnijeti. Uči nas da se onaj koji je nanio povredu mora odreći nadmoći.
(Nastavlja se.)
Izvor: franjevci-split.hr
