Obnova potresom teško ranjenih crkvava u središtu Zagreba polako se privodi kraju, poput popularne isusovačke Palme i Zagrebačke katedrale te mnogim Zagrepčanima ljubljene crkve sv. Franje na Kaptolu, koja je bila teško stradala. No sad je dobila novo ruho i zahvaljujući franjevcima fra Ivanu Utješinoviću i fra Siniši Puciću, posjetili smo popularno duhovno središte u srcu Zagreba i doznali kako se obnavljao samosatan i franjevačka crkva.
“Nakon više od šest godina od potresa možemo reći da je najvažniji dio obnove završen. Konstrukcijska i cjelovita obnova trajala je odmah od 2020. do 2025., ali nakon toga ostao je niz restauratorskih i završnih zahvata. Velika obnova je možemo reći završena odnosno kompleks je ponovno vraćen svakodnevnom životu. Važno je naglasiti da se ovdje nije radilo samo o građevinskoj obnovi. Obnavljala se jedna od najvrjednijih povijesnih cjelina Zagreba, pa je trebalo istodobno sačuvati povijesnu strukturu, umjetnine i kulturnu baštinu, a prostor prilagoditi današnjem životu”, priča nam fra Ivan Utješinović, dodajući kako obnova za njih kao franjevce znači povratak kući u svoj samostan, no da Kaptol 9 nije samo adresa na kojoj žive.
“To je naš samostan, mjesto molitve, zajedništva, odgoja, pastoralnog rada, susreta i služenja ljudima. Naša su braća nakon potresa bila raspoređena na različitim mjestima (u Dubravi kod braće Hercegovačke provincije, kod naših kapucina, kod franjevaca splitske provincije i na sigetu u našem samostanu) jer je samostan bio statički nesiguran i u njemu se nije moglo stanovati. Zato je povratak mnogo više od useljenja u obnovljene prostorije – to je ponovno okupljanje zajednice na mjestu na kojem je stoljećima živjela i djelovala”, objašnjava fra Ivan, dodajući kako je za vjernike, s druge strane, najvažnije da se ponovno otvara prostor molitve i susreta.
“Crkva sv. Franje ponovno može biti ono što je uvijek bila – mjesto u koje čovjek može ući, pomoliti se, sudjelovati na misi, ispovjediti se i jednostavno pronaći malo mira usred Zagreba”, kaže on.
“Koje je dijelove potres najviše uništio?”, pitamo ga.
“Oštećenja su bila zaista velika. Posebno je stradao zvonik, na kojemu su nastale velike pukotine, a bio je pomaknut i njegov jugozapadni ugao. Na zapadnom pročelju pomaknut je vrh zabata, oštećeni su kameni reljef i dio rozete. U crkvi su najveći problem predstavljali svodovi, osobito zapadni dio. Rebra su bila popucala i pomaknuta, a geometrija svodova poremećena do te mjere da je postojala opasnost od urušavanja. Teško su stradala i tri samostanska krila, osobito njihove gornje etaže. Na južnom krilu zid je u gornjoj zoni bio pomaknut do dvadeset centimetara. Stradali su i brojni zidovi, svodovi, spojevi zidova i svodova, nadvoji te dijelovi oslika”, opisuje fra Ivan utješinović najveća oštećenja.
Zanimljivo, kapelica sv. Franje, koja se nalazi u sklopu samostana, nije bila jako oštećena. Predaja za nju kazuje da je u njoj boravio sv. Franjo na proputovanju kroz Zagreb.
“Kapela sv. Franje doista je prošla iznimno dobro. Nije značajnije oštećena, a posebno je važno da su sačuvane njezine vrijedne štukature iz 17. stoljeća. U njoj smo nakon potresa preko tjedna redovito slavili sv. misu i molili časoslov kao mala zajednica. Kapela je podignuta 1683. i njezin je svod jedan od vrijednih primjera manirističke umjetnosti u kontinentalnoj Hrvatskoj. Dakle, potres ju je uglavnom poštedio, što je za nas bilo veliko olakšanje”, priča fra Ivan i dodaje da što se tiče predaje da je upravo u tom prostoru boravio sv. Franjo to treba izreći s određenom povijesnom opreznošću, jer “predaja o njegovu boravku u Zagrebu postoji, ali ne možemo je tretirati kao čvrsto dokumentiranu činjenicu.”
Obnova je bila prilično zahtjevna sama po sebi, a dodatno i jer se radi o povijesnom zdanju.
“Najveći izazov bio je spoj konstrukcijske sigurnosti i očuvanja povijesne građevine. Nije bilo moguće jednostavno reći: ‘Ovo je oštećeno, srušimo i napravimo novo.’ Svaki zid, svod, kamen, portal, oslik ili umjetnina imaju svoju povijest. Istodobno smo morali građevinu učiniti sigurnom za budućnost. Primjerice, jako oštećeni neogotički svodovi u zapadnom dijelu crkve morali su se ukloniti, ali su novi svodovi napravljeni od drvenih nosača iste geometrije, kako bi se sačuvao izgled prostora. Velik je izazov bio i stalno usklađivanje građevinskih radova, konzervatora, restauratora, statičara i arheologa. Tijekom istraživanja otkriveni su i novi arheološki nalazi – grobovi i temelji starije sakralne građevine iz 11. stoljeća”, priča fra Ivan Utješinović.
“Je li bilo bezizlaznih situacija?”, pitamo ga.
“Bilo je trenutaka kada je situacija izgledala vrlo ozbiljno. Neposredno nakon potresa postojala je opasnost od urušavanja pojedinih dijelova svodova, pa je crkvu trebalo hitno poduprijeti. Franjevci su uz stručnu pomoć Hrvatskog restauratorskog zavoda i Hrvatske vojske morali iznijeti i zaštititi cjelokupni inventar. No bez tjednih koordinacija na gradilištu i mjesečnih sa Ministarstvom kulture i Zavodom za zastitu spomenika grada Zagreba mislim da ne bi smo uspijeli. Naš tim užio je broji 30-ak strucnih ljudi koji su zajedničkim snagama iznijeli ovaj program. Ali možda je najvažnije reći da nije bilo odustajanja. Kada gledate zgradu neposredno nakon potresa, teško je zamisliti kako će ponovno izgledati. Danas je zato još veća radost vidjeti da se život vraća u taj prostor”, kaže fra Ivan.
Zanimalo nas je i to je li prostor ostao isti kao prije.
“U osnovi – da, sačuvan je povijesni karakter prostora, ali nije sve ostalo fizički identično. Vratili smo izvornu strukturu i arhitekturu izvornoga samostana. Neki su dijelovi morali biti konstruktivno izmijenjeni radi sigurnosti. Primjerice, izvedena su nova ojačanja, novi krovišni elementi i međukatne konstrukcije. U samostanu je ugrađeno i dizalo, sobe su dobile sanitarne čvorove, a tehnički prostori su modernizirani. Istodobno su se otvorile mogućnosti da se bolje prikaže povijest samoga kompleksa. U pojedinim dijelovima crkve, podnožju zvonika i posebno u sakristiji prezentiran je gotički sloj građevine. Dakle, ne radi se o tome da smo napravili ‘novi’ samostan, nego smo staru kuću učinili sigurnom i funkcionalnom za buduće generacije”, priča fra Ivan Utješinović.
Dakako, jedno od najvažnijih pitanja bilo je ono kako je obnova financirana i koliko je stajala, a fra Ivan odgovara točno u cent tj. da je cjelokupna vrijednost obnove iznosila 23.367.137,85 eura.
“Od toga je 19.334.227,88 eura osigurano iz Fonda solidarnosti Europske unije, a 4.032.909,97 eura iz državnog proračuna Republike Hrvatske. Naravno, uz samu obnovu kompleksa postoji i cijeli niz troškova vezanih uz život zajednice, privremeni smještaj, zaštitu i restauraciju pojedinih predmeta, pa je pomoć dobročinitelja i franjevačke zajednice tijekom svih ovih godina također bila dragocjena. Kako nismo imali priliku za cjelovitu obnovu taj dio smo sami kao braća u Provinciji sami financirali uz veliku pomoć dobrih ljudi ne samo u Hrvatskoj već i u Austriji i Njemačkoj te na poseban način Australije”, pojašnjava dodatno fra Ivan i dodaje kako je u ovome trenutku sama obnova završena i kompleks se ponovno nastanjuje.
“U rujnu 2025. braći su otvorena vrata i braća su došla natrag. Prvo je došao naš krojač fra Zdravko Jakobović, onda gvardijan fra Zdravko i tada ondašnji provincijal fra Milan Krišto te ostala braća i naši juniori. No, vrata Kaptola 9 nisu samo vrata jedne zgrade. To su vrata samostana koji je stoljećima bio otvoren Bogu i ljudima. Nakon potresa morali smo ih zatvoriti zbog sigurnosti. Sada ih ponovno možemo otvoriti – ne samo zato što je obnovljen kamen, nego zato što se u obnovljeni prostor vraća život”, poručuje fra Ivan Utješinović uime kaptolskih fratara, koji će u četvrtak, 17. rujna 2026., dočekati i zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutlešu, koji će predsjedati svečanom euharistijskom slavlju u crkvi sv. Franje Asiškoga na Kaptolu u18,30 sati.
“Ovogodišnja proslava ima posebno značenje za zagrebačke franjevce. Nakon teških oštećenja u potresu 2020. i višegodišnje sveobuhvatne obnove, jedna od najstarijih franjevačkih kuća u Hrvatskoj ponovno ulazi u novo razdoblje svoga života. Franjevci su na Kaptolu prisutni gotovo osam stoljeća, a samostan i crkva kroz stoljeća su bili mjesto molitve, obrazovanja, kulture, evangelizacije i važnih događaja hrvatske crkvene i kulturne povijesti. Obnova kompleksa nakon zagrebačkoga potresa, vrijedna više od 23 milijuna eura, bila je jedan od najopsežnijih zahvata obnove sakralne i kulturne baštine. Za franjevce, međutim, završetak materijalne obnove otvara važnije pitanje: kako obnovljenim prostorima ponovno dati puni život i poslanje”, kaže u najavi toga događaja fra Ivica Jagodić, provincijal Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.
“To je naš samostan, mjesto molitve, zajedništva, odgoja, pastoralnog rada, susreta i služenja ljudima”, kaže fra Ivan Utješinović.
