FRANJINI BISKUPI: Čak 13 biskupa od sadašnjih 20 u HBK imenovao je papa Franjo i oni će voditi Crkvu u Hrvatskoj narednih desetljeća

Odlazak pape Franje bio je prilika ovih dana za analizu njegova pontifikata s više strana, a sam sprovod u subotu i polaganje njegova tijela u jednostavnu i skromnu grobnicu u Baziliku sv. Marije Velike bio je dio završne poruke njegova upravljanja Crkvom. Odnosno, svojevrsna poruka i samim biskupima i svećenicima u Crkvi, kojima je tijekom svojega pontifikata često slao jasne i otvorene poruke o potrebi jednostavnost, bliskosti i autentičnosti svećeničkog poziva.
Papa Franjo naglasak u svećeničkom pozivu stavio je na pastoral, jer je i sam bio pastoralac i kao svećenik i kao nadbiskup, a to je na svojvrstan način nastavio i kao papa. Po tom kriteriju birao je i biskupe diljem svijeta, tražeći među svećenicima one koji su predani pastoralnom radu. Po istom ključu postupao je i u Hrvatskoj, pa je tako u ovome trenutku od 20 aktivnih biskupa i nadbiskupa u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji čak 13 imenovao papa Franjo. Radilo se, prije svega, o generacijskoj smjeni u hrvatskoj episkopatu, koja je u posljednjih deset godina promijenila gotovo cijelu garnituru biskupa i nadbiskupa po hrvatskim biskupijama. A ta se generacijska smjena preklopila upravo s Franjinim pontifikatom.
Od samoga početka moglo se vidjeti da će Franjo posezati za iznenađujućim odlukama, kako za one biskupije koje su iščekivale nove biskupe, tako i za one koji su birani za biskupe, a najviše za one koji su očekivali da će biti imenovani biskupima. Naime, papi Franji na stol stizali su kandidati za biskupije koji su prošli nekoliko krugova anketa među samim svećenicima, zatim provjere u Svetoj Stolici, a na koncu i njegovu osobnu prosudbu. U prvi red izbijali bi upravo oni svećenici koji su bili predani svojem pastoralnom radu, a manje oni koje je pratio karijerni glas da bi mogli postati biskupom. U tome duhu Franjo je u hrvatski episkopat uključio i trojicu redovnika, a posljednji među njima je mons. Marko Medo, koji je imenovan Gospićko-senjskim biskupom, a iz reda je franjevaca glagoljaša.
Pod Franjinom palicom uveden je kriterij prema kojemu biskupi na čelo biskupija ne dolaze iz one biskupije iz koje potječu, odnosno gdje su proveli svoj svećenički staž. To s jedne strane stvara dinamiku u međucrkvenim odnosima, a s druge je znalo navući i gorčinu i ljutnju u svećeničkim krugovima koji bi znali prigovarati da je njihova matična biskupija imala nekoliko dobrih biskupskih kandidata, a dobila bi za biskupa svećenika iz druge biskupije. Slično načelo odnosilo se i na nadbiskupe, koji bi u pravilo prvo postajali koadjutorima (dakle, s pravom nasljedstva), a također bi dolazili iz jedne nadbiskupije u drugu. Primjerice, poput nadbiskupa Uzinića kojega je za dubrovačkog biskupa zaredio papa Benedikt XVI., ali ga je Franjo imenovao riječkim nadbiskupom. Dok je mons. Dražena Kutlešu s mjesta splitsko-makarskog premjestio za zagrebačkog nadbiskupa, a mons. Zdenka Križića s mjesta gospićko-senjskog biskupa imenovao splitsko-makarskim nadbiskupom.
Papa Franjo tijekom svojega pontifikata svećenicima je slao vrlo izravne poruke poput, primjerice, pozivajući ih da skrate propovijedi ili da budu blagi u ispovijedima, a napose da u svojem pozivu budu bliski i na raspolaganju vjernicima. Znao je kazati da je središnja tema života svećenika – ljubav.
“Ljubav, prva ljubav, je ono što nas je sve ovdje okupilo, a održati je živom naša je glavna obveza. Svaki poziv rađa se iz ljubavi izabranja. Kao i svakog čovjeka, Bog nas je pozvao da budemo njegova djeca i, među njima, nam je povjerio poseban zadatak koji nas više približava njemu: darivati se za druge. Oni su naš smisao postojanja, cilj naše ljubavi, jer u njima vršimo službu koju Gospodin od nas traži”, rekao je Franjo jednom prigodom svećeničkim kandidatima i upravo iz tih njegovih riječi može se razabrati ključ kojim je među svećenicima birao one koje će kasnije imenovati biskupima.
U Hrvatskoj je generacijska smjena u episkopatu završila odlaskom u mirovinu nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića i požeškog biskupa mons. Antuna Škvorčevića i narednih nekoliko godina neće biti gotovo nikakvih pomaka. A i tada će se raditi o nekoliko pojedinaca. Tako da se može konstatirati kako će Crkvu u Hrvatskoj sljedećih desetljeća voditi biskupi pape Franje, koji će zacijelo prema njegovoj želji i planu u svojem u radu naglasak staviti na pastoralni rad. Odnosno, mirisati po svojim ovcama, kako je to slikovito znao kazati papa Franjo.