Ovih dana mojega odmora na Lošinju dogodio mi se još jedan povratak, možda i najposebniji ove godine. Nakon dugo vremena ponovno sam posjetio naš otočić Sv. Petar. Kažem naš jer se na njegovu najužem dijelu nalazi imanje na kojem već godinama ljetujemo mi fratri. Da, dobro ste pročitali – fratri ljetuju i na Lošinju i na Sv. Petru. Samo što između te dvije lokacije postoji jedna mala razlika: na Lošinju još uvijek imate osjećaj da pripadate civilizaciji, a na Sv. Petru vrlo brzo shvatite da je civilizacija ostala tamo negdje preko mora.
Ako se sada pitate gdje je uopće taj Sv. Petar, riječ je o malenom otočiću južno od Lošinja, tik nasuprot Iloviku. Dijeli ih svega tristotinjak metara mora, a između njih se proteže oko dva i pol kilometra dug kanal poznat kao Ilovička vrata. I upravo taj kanal jedan je od razloga zbog kojih mi je Sv. Petar ostao toliko urezan u pamćenje. Zaklonjen je od većine vjetrova pa su se u njemu stoljećima sklanjali brodovi, a danas ga predvečer ispune jedrilice i jahte koje tu pronađu mirno mjesto za noćenje. Kad ih gledate s obale, gotovo vam se čini kao da je netko preko noći otvorio malo plutajuće naselje, samo što ujutro svi dignu sidra i nestanu prema nekoj novoj luci.
A sam Sv. Petar uglavnom šuti. Danas je gotovo nenastanjen, ali je kroz stoljeća očito vidio mnogo više svijeta nego što biste očekivali od tako malog komada kopna. Na njemu se još nalaze ostaci benediktinskoga samostana koji je nekoć bio povezan s opatijom na Susku, a otok je svojedobno služio i kao karantena za brodove koji su plovili prema Veneciji. Na mjestu nekadašnjega samostana danas je groblje na kojem Ilovčani pokapaju svoje pokojne. Zemlju su stanovnici Ilovika nekoć obrađivali, a danas ćete na njoj puno prije sresti ovcu nego čovjeka. I možda je upravo u tome njegova čar: more, kamen, mediteransko raslinje, nekoliko tragova nekih davnih vremena, pogled na Ilovik i tišina koju više gotovo nigdje ne možete kupiti ni pronaći.
Ali prije nego što počnete uživati u toj tišini, do Sv. Petra morate nekako stići. Nema autobusa, nema tramvaja, nema Ubera, a ni ona dobro poznata rečenica: „Ma idem ja pješice“ ovdje baš ne prolazi. Netko vas mora prevesti brodom ili čamcem. Ove sam godine stigao taksi-brodom i već sam se putem počeo smijati samome sebi jer sam se sjetio vremena kada smo na Petar odlazili na dva tjedna i ondje ostajali kao da smo krenuli u neku franjevačku inačicu Robinsona Crusoea.
Na Petru najčešće ljetuju mlađa braća, franjevački odgajanici i poneki od nas koji još uvijek u sebi nose malo avanturističkoga duha ili barem dovoljno ludosti da povjeruju kako je poljski WC romantičan. Društvo su nam pravile ovce i razna otočka stvorenja koja nas, koliko sam uspio zaključiti, nikada nisu službeno prihvatila kao domaće. Ona su ondje bila prije nas i očito su smatrala da smo mi ti koji dolaze u goste.
Jer, što tamo zapravo imate? More, šetnju, baraku s jednom velikom spavaonicom, vanjsku nadstrešnicu i veliki stol koji istodobno glumi blagovaonicu, dnevni boravak, igraonicu, vijećnicu, učionicu i prostor za rješavanje svih važnih pitanja čovječanstva. Imate kapelu, nešto prostora za sport i rekreaciju i – otprilike – to je to.
Nema promenade, nema trgovine iza ugla, nema onoga: „Idem samo po sladoled.“ A kad vas navečer uhvati želja za nečim posebnim, nema ni: „Ma naručit ćemo nešto.“ Jedeš ono što ima, a već nakon nekoliko dana otkriješ da ti je i ono što ima sasvim dobro.
Kad sam ove godine ponovno zakoračio na sv. Petar i susreo dvojicu svoje braće koja ondje već godinama redovito dolaze, odjednom su me preplavile uspomene. Neke slike čovjek valjda cijeli život negdje nosi u sebi i dovoljan je miris mora, pogled prema Iloviku, škripa vrata ili zvuk koraka po kamenoj stazi da se sve odjednom vrati.
Sjetio sam se one neopisive tišine, čistoga mora, cvrčaka koji ondje imaju vlastiti cjelodnevni koncertni program, izlazaka i zalazaka sunca, gitare, pjesme, molitve i večeri provedenih s braćom za stolom.
Posebno su mi u sjećanju ostale večeri na molu. Nakon izmoljene krunice nismo se uvijek odmah razilazili na počinak. Netko bi donio gitaru, netko započeo pjesmu, ostali bi se pridružili i znali smo tako ostati dugo u noć. Kad bi more bilo potpuno mirno, ona prava bonaca u kojoj jedva razaznaješ gdje završava more, a počinje nebo, naši su glasovi putovali preko cijeloga kanala.
A u tom su se kanalu navečer već odavno smjestili naši nepoznati susjedi s jedrilica i jahti. Ljudi bi ondje prenoćili, odmorili od plovidbe, a onda rano ujutro nastavili neku svoju morsku avanturu. Mi bismo na molu pjevali uvjereni da smo sami sa sobom, morem i Bogom, a onda bi se iz mraka odjednom začuo pljesak. S jedne jahte. Pa s druge.
Mi fratri na pustom otoku, bez pozornice, bez reflektora, bez razglasa, bez ulaznica, a koncert uredno rasprodan po cijelom kanalu.
Bilo je u tome nečega čudesno lijepoga. Nismo znali tko nas sluša, iz koje su zemlje došli ti ljudi, razumiju li uopće riječi koje pjevamo, ali očito je pjesma preko mirnoga mora pronašla put do njih. A možda je upravo tako i s mnogo toga što činimo u životu: nikada ne znamo dokle će doprijeti nešto što smo učinili iz srca.
Ah, to su bili dani. Nismo imali gotovo ništa, a ništa nam nije nedostajalo.
Pitku smo vodu morali štedjeti jer smo je kupovali i dovozili na otok. I tada vrlo brzo naučiš da voda iz slavine nije nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Kod kuće pustimo vodu dok peremo zube i ona teče kao da smo osobno vlasnici izvora Jordana. Na Petru opereš zube s količinom vode s kojom bi danas jedva zalio dvije begonije.
Za neke druge životne potrebe imali smo poljski WC. Neću ulaziti u detalje. Reći ću samo da čovjek ondje vrlo brzo nauči dvije stvari: zahvaljivati Bogu za suvremenu sanitarnu infrastrukturu i ne zadržavati se nepotrebno dugo ondje gdje je došao obaviti ono zbog čega je došao.
Struje na otoku nema. Za najnužnije potrebe proizvodili smo je agregatom. Dakle, nema onoga da cijelu noć negdje svijetli svjetlo jer se nikome nije dalo ustati i ugasiti ga. Kad znaš koliko je trebalo učiniti da struja uopće dođe do žarulje, nekako ti i ta žarulja postane dragocjenija.
Dva tjedna bez televizora. A tada još nisu bili aktualni pametni telefoni, društvene mreže, beskrajno skrolanje, poruke koje stižu svakih trideset sekundi i vijesti bez kojih danas mislimo da ne možemo, a nakon dva dana više se ni ne sjećamo da smo ih pročitali.
I gle čuda – preživjeli smo. Čak smo razgovarali. Jedni s drugima. Uživo. Gledali se u oči. Strašno iskustvo za današnjega čovjeka.
Navečer bismo sjedili pod nebom prošaranim zvijezdama kakve se u gradu gotovo više i ne vide. Nije trebalo nikakvo posebno osvjetljenje, nikakav program ni spektakl. Samo podigneš glavu i imaš što gledati.
I upravo me taj ovogodišnji povratak na Sv. Petar ponovno natjerao da se zapitam: koliko nam zapravo treba da bismo bili zadovoljni?
Stalno nešto dodajemo životu. Još jednu stvar, još jednu obvezu, još jednu aplikaciju, još jednu pretplatu, još jedan uređaj koji će nam navodno olakšati život, još jednu brigu bez koje smo sasvim lijepo živjeli dok nismo saznali da je imamo. Punimo kuće stvarima, rasporede obvezama, telefone fotografijama, glave informacijama, a onda jednoga dana sjednemo iscrpljeni i kažemo: „Nemam mira.“
Pa gdje će mir stati kad smo sve napunili?
Na Sv. Petru čovjek vrlo brzo shvati da se jedan dobar dan može sastojati od nekoliko sasvim običnih stvari: imati vode, nešto pojesti, okupati se, prošetati, razgovarati, nasmijati se, pomoliti, pogledati more i dočekati zalazak sunca. I začudo, ništa od toga ne traži punjač.
Isus je jednom svojim učenicima rekao: „Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući.“ (Lk 12,22) Mi smo tu njegovu jednostavnu rečenicu kroz stoljeća uspjeli poprilično zakomplicirati.
Imamo ormare pune odjeće i nemamo što obući. Hladnjake pune hrane, a ne znamo što bismo jeli. Stotine kontakata u telefonu, a ponekad nemamo koga nazvati. Tisuće fotografija zalazaka sunca, a mjesecima nismo sjeli i jedan zalazak jednostavno pogledali. Imamo satove koji mjere otkucaje srca, korake, san i stres, a ponekad nam upravo taj sat mora javiti da smo pod stresom kako bismo shvatili da jesmo.
Možda nam zato svima s vremena na vrijeme treba neki naš „Sv. Petar“.
Ne mora to biti otok usred mora. Može to biti šetnja bez slušalica, večer bez televizora, nedjelja bez jurnjave, molitva bez gledanja na sat ili ručak za stolom za kojim nitko ne drži telefon u ruci. Možda nam samo treba malo prostora u kojem ćemo ponovno otkriti da tišina nije praznina, da jednostavnost nije siromaštvo i da život ne postaje ljepši zato što smo u njega uspjeli nagurati što više stvari.
Možda život počinje postajati ljepši upravo onda kada iz njega nešto maknemo.
Vrijeme učini svoje. Dodaju se godine, iskustva, obveze, pitanja, poneka bora, poneki kilogram – dobro, kod mene možda koji više – ali negdje duboko ostane onaj čovjek koji se još dobro sjeća koliko je jednom bio sretan s vrlo malo.
A možda najveće bogatstvo svojega života već imamo, samo smo se na njega toliko naviknuli da ga više i ne primjećujemo. Čovjeka kraj sebe. Komad kruha. Čašu vode. Zdrav smijeh. Nebo iznad glave. Nekoga s kim možemo podijeliti dan. I Boga kojemu navečer možemo reći: „Hvala.“
A ako uz sve to imate još i more i gitaru, tada ste, prijatelji moji, već opasno blizu luksuzu. Onome pravom. Luksuzu jednostavnoga života.
Možda nam zato ponekad treba otići na otok na kojem nema gotovo ničega da bismo se napokon sjetili koliko toga imamo.
I možda je upravo ondje, daleko od signala, ekrana, buke i svega onoga bez čega mislimo da ne možemo, signal prema Nebu nekako najjači.
Izvor: Krunoslav Albert Facebook
