Svibanj je, kao Marijin mjesec, najljepše vrijeme za priču o krunici. Ovoga puta o jednoj posebnoj krunici – Hrvatskoj zavjetnoj krunici. Koja je još posebnija po tome što je izrađuje slijepa Marijana Lasić, s kojom smo se, kao i s njezinim suprugom Rudolfom, susreli u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, koja se sprema uskoro otvoriti svoja vrata za prvo misno slavlje nakon potresa, a gdje ih je primio p. Damir Kočiš, koji vodi obnovu bazilike.
„Više od dvije godine radilo se na krunici, tražili smo događaje iz hrvatske povijesti kojima će biti protkana. Molili smo dva mjeseca na nakanu kako joj dati ime. Bilo je mnogo ideja i na kraju je dobila naziv Hrvatska zavjetna krunica. Pitali smo se nakon toga tko će raditi tu krunicu, jer nikoga nismo znali. No doznali smo za obitelj sa slijepom ženom koja je dolazila na liječenje u Zagreb. Marijana je na susret došla s s bijelim štapom i suprugom Rudolfom, pitao sam se s čim se bave, a oni kažu da rade krunice“, priča Marinko Šušak, jedan od idejnih začetnika Hrvatske zavjetne krunice.
„Tako smo se upoznali s krunicom i pristala sam ih izrađivati“, nadovezuje se Marijana i objašnjava nam kako ih izrađuje samo od konca, jer ne može raditi sa žicom. Vrh konca potrebno je spaliti vatrom iz upaljača, što radi njezin suprug Rudolf, a ona vješto niže zrnca na krunicu. Može ih napraviti oko 20 dnevno.
„Krunice sam počela izrađivati još dok sam vidjela. Pauzirala sam dvije godine dok sam bila na operacijama. No kad sam u Zagrebu završila na dijalizi, u molitvi mi je došla misao kako bih ih ponovno mogla početi izrađivati. Rudolf je nabavio konac, probala sam i dobro mi je išlo“, priča nam Marijana, koja je krhkoga zdravlja te uz transplantaciju bubrega i gušterače ima još 19 dijagnoza.
„Od djetinjstva tj. od 11 godine imam dijabetes. Nakon 26 godina dijabetesa počele su pucati kapilare i krenulo je gubljenje vida. Godinu i pol imali smo borbu s liječenjem i operacijama, sad će 18. lipnja biti deset godina da uopće ne vidim. Očni živac oštećen je od visokog tlaka i to je bio razlog potpunog gubljenja vida“, priča nam ona.
„Dragi Bog dao mi je veliku snagu. Nije to bilo lako prihvatiti. Nitko ne može kazati da ga je veselilo da neće vidjeti, ali kad su liječnici nakon operacije rekli da za lijevo oko nema spasa i da će biti samo malo vida na desno, mirno sam prihvatila. No onda je došao visoki tlak koji je uništio živac i to je bilo to“, govori nam Marijama, dodajući kako su se ona i suprug Rudolf nakon toga isplakali i kazali – idemo dalje!
„Rudolf mi je rekao da je uz mene i da mi to zajednički možemo izgurati. Rudolf je zaslužan da sam to prihvatila, jer je on tu za mene 24 sata“, govori Marijana, koja se do 2017. liječila u Mostaru, a nakon toga u Zagrebu, gdje je u KB Dubrava i završila na dijalizi bubrega.
Dvaput je bila životno ugrožena, pa je u jednoj situaciji u 24 sata primila 14 doza krvi. „Liječnici su mislili da neću dočekati večer, ali Bog je imao druge planove. Polako sam došla k sebi i u nekoliko sati sam došla k sebi, kao da ništa nije bilo“, priča ova hrabra žena.
„Inače, svakodnevno molimo krunicu… Kad krenem nizati zrnca uvijek se pomolim za one koji će moliti tu krunicu i koji će se njome služiti, ali da se sjete i mene u molitvi. I osjećam milost da ljudi mole za mene. To sam baš osjetila dok sam bila u kritičnim trenucima sa zdravljem“, kaže Marijana, dodajući kako je život svakodnevna borba, ali da ona i njezin suprug Rudolf križ nose s radošću.
„Velika je zasluga supruga koji je tu za mene i koji sve prolazi sa mnom, koji je svoj život posvetio meni“, svjedoči Marijana, a Rudolf dodaje da uz pomoć Boga mogu baš sve.
„Uz pomoć Boga možemo sve, bude padova, ali digneš se i nastaviš dalje. Skuha se, spremi, opere… Rekao sam Marijani kad smo saznali da više neće vidjeti – ne boj se, vjeruj u Boga, bit će dobro. Kad smo se vjenčali, stavio sam ruku na križ i rekao da sam uz nju i u dobru i zlu, zdravlju i bolesti. To je za mene nešto najsvetije. Ove nam je godine na „Oluju“ 20 godina braka, tj. 10 godina naše životne oluje i borbe“, priča Rudolf Lasić.
Dio prihoda od krunica ide u humanitarne svrhe, a veliki dio se i podijeli, pa je tako prvu krunicu dobio je biskup sisački mons. Vlado Košić, koji je i blagoslovio prvih 50 krunica za molitelje, koji i su ih nakon toga dobili na Trgu ispred katedrale. Lasići su na Mladifestu podijeli mladima iz cijeloga svijeta 250 krunica s tekstom na engleskom, a jedna je krunica završila čak i u Sibiru u rukama jednog njemačkog svećenika karizmatika. Svatko koga zanima kako doći do Hrvatske zavjetne krunice više informacija može dobiti na njihovom Facebook profilu ovdje.
O HRVATSKOJ ZAVJETNOJ KRUNICI
“Sama ideja o krunici je nastala u Sydneyu u Australiji, u “Bratovštini vitezovi Predragocjene Krvi”. Budući da kao hrvatski branitelj više od 15 godina surađujem s našim iseljenicima u Australiji kroz humanitarne akcije, kroz te humanitarne akcije pomaganja siromašnima u Domovini rodila se ideja o Hrvatskoj zavjetnoj krunici”, kaže Marinko Šušak, koji je jedan od autora ove posebne krunice, navodeći kako pomoću nje promiču “bogatu hrvatsku prošlost i povijest” te od prodaje krunica rade “velike humanitarne akcije pomaganju siromaha, a posebice na našoj paćeničkoj Banovini”.
Idejni začetnici Hrvatske zavjetne krunice kažu kako ona sažima „najdragocjenije trenutke svete prošlosti našeg naroda“, a to su “povijesni trenuci koji su stvorili neizbrisivu vezu sjedinjenja između katoličke vjere i hrvatskog identiteta“. Najznačajniji od tih događaja je veliki jubilej proslave 1300 godina kršćanstva u Hrvata (641.-1941.) Još je krajem 1930 –ih godina blaženi Alojzije Stepinac planirao obilježiti ovu značajnu obljetnicu uspostave formalnih odnosa između Svete Stolice i Hrvatskog naroda. Iako mu je rat prekinuo plan, nije zaboravljen. Hvala Bogu, Hrvatski su biskupi oživjeli ovu značajnu spomen proslavu početkom 1970-ih godina. Odlučili su zahvaliti Bogu kroz razdoblje od devet godina (devet-godišnja devetnica) na daru krštenja, vjere i pripadnosti Katoličkoj crkvi. Spomen obilježje sastojalo se od nekoliko velikih proslava 1976. godine Hrvatska marijanska godina ili godina kraljice Jelene, proglašena u Solinu 1975, Zvonimirova godina 1978. obilježena u Solinu, Branimirova godina obilježena u Ninu 1979 te Nacionalni euharistijski kongres (NEK) u Mariji Bistrici 1984.
Još su dva događaja također su bila snažna inspiracija za stvaranje Hrvatske zavjetne krunice. Prvi od njih dogodio se u osvit 20. stoljeća tj. 22. lipnja 1900. na blagdan Presvetog Srca Isusova, kada se 160.000 mladih Hrvatica i Hrvata posvetilo Presvetom Srcu Isusovu pod zavjetnom zastavom Presvetog Srca Isusova. Druga se dogodila 1979. godine, koja je nazvana Branimirovom godinom. Bila je to proslava 1100. obljetnice, od kada je Hrvatski narod prvi puta sklopio zavjet s Gospodinom pod vodstvom kneza Branimira (879. godine). Tijekom Branimirove godine Hrvatski je narod obnovio svoj zavjet s Gospodinom. Za tu jubilarnu godinu napravljen je Hrvatski zavjetni križ i napisana molitva ‘Ispovijest vjere Hrvata katolika’.
Zavjetni križ odabran je kao raspelo za ovu jedinstvenu krunicu zbog njegova povijesnog, vjerskog i kulturnog značaja. U središnjem dijelu krunice je zavjetna medaljica na kojoj je Presveto Srce Isusovo i s druge strane medaljica sv. Benedikta.
