„Gospo, pomozi Franji, silno nam je potreban u ovom teškom povijesnom trenutku s toliko bezobzirnih ljudi koji upravljaju svijetom”, jedna je od raznih misli zapisanih u knjizi u atriju klinike „Gemelli“, gdje dolaze vjernici sa svih strana svijeta kako bi u njoj ostavili svoje molitve i zadržali se ispred bolnice moleći za papino zdravlje. U tu anonimnu poruku, čini se, najbolje stane sve ono što se osjeća u ovih mjesec dana otkako je papa Franjo s teškom upalom pluća završio na liječenju. S time da se upravo tih mjesec dana preklopilo s 12. obljetnicom njegova pontifikata. Papa je završio u bolnici 14. veljače 2025., a 13. ožujka 2013. izabran je za poglavara Katoličke crkve.
Taj izbor iznenadio je mnoge, pa čak i samoga Bergoglia, kako otkriva u svojoj autobiografiji „Nadaj se“. Već prvi njegovi koraci otkrili su da se radi o osobnosti koja se neće držati ustaljenih ceremonijalnih praksi, kurijalnih običaja i klerikalnog stava. Netom nakon što je izabran za papu, mnoštvo na Trgu sv. Petra pozdravio je s „dobra večer“, a ne s uobičajenim „Hvaljen Isus i Marija“ i naklonio se na blagoslov, zamolivši narod da ga blagoslovi u njegovoj službi. Nakon toga krenulo je redom. Od odbijanja zlatnog papinskog križa pektorala i zadržavanja svojega biskupskoga od „alpake“ tzv. novoga srebra (slitine bakra, cinka i nikla), ostajanja u vlastitim ortopedskim cipelama i hlačama (odbija bijele jer ne želi biti „sladoledar“) do useljavanja u Dom sv. Marte umjesto u Vatikansku palaču.
Već tada se dalo naslutiti da se radi o osobnosti koja će krenuti mijenjati Crkvu ponajprije iznutra. Napose jer je po prvi put za papinsko ime uzeo ime asiškog siromaška sv. Franje. Crkvu vidi kao poljsku bolnicu, a za svećenike i pastire veli da moraju biti pastiri koji mirišu po svojim ovcama. Žestoko se odmah obračunao s kriminalom i malverzacijama s vatikanskim novcem, što nije baš bilo u središtu medijske pažnje, kao neki njegovi blagonakloni potezi prema homoseksualnim osobama, kojima, kako se poslije pokazalo, Franjo nije želio dati neki novi status, nego izraziti blizinu, jer je prema njegovom Crkva kuća svih ljudi. Napose onih koji su iz bilo kojih razloga odlutali i ostali izvan nje.
Kao isusovac i latinoamerikanac povremeno je djelovao kontradiktorno u svojim izjavama i potezima. Često nedorečeno. Možda i namjerno. A vrlo često čak i zbunjujuće. Otvarajući tako prostora raznoraznim kalkulacijama. Budući da je o svemu volio govoriti, nekad čak i u zrakoplovu na visini od 10.000 metara, u Crkvi ponekad nisu mogli razlučiti govori li on to s razine učiteljstva ili su to neka njegova osobna promišljanja. Dok su oni izvan Crkve stjecali dojam da se radi o porukama iz sfere
papinske nepogrešivosti, premda se one odnose isključivo na doktrinalni nauk, a ne prigodne izjave za medije.
Ta zbunjenost osjeti se naročito u ovih posljednjih mjesec dana Franjina boravka u bolnici. Jer se stječe dojam kao da je Crkva ostala bez pape i to u vrlo kritičnom trenutku kada se u svijetu kroje novi odnosi i nove granice. Zacijelo je to tek samo dojam. Jer vidimo da rimski kardinali svake večeri, kao na nekom mini-konzistoriju, svake večeri ispred sv. Petra u zajedništvu mole krunicu, što je svojevrstan presedan u njihovu držanju. Ima li Crkva utjecaja na globalna zbivanja ili se u Franjinu pontifikatu dosad bavila sama sobom i dok on leži u bolnici nimalo ne može utjecati na tijek svjetskih zbivanja? Odgovor ćemo dobiti zacijelo nakon Franjina ponitifikata. No zasad možemo samo pretpostaviti kako bi svijet izgledao da u njemu nema pape kao moralne vertikale. Bila bi to tek pustopoljina prepuštena na milost i nemilost interesima moćnih i jakih.
