U dvorani Kulturnoga društva Napredak zagrebačka je publika 28. travnja imala prilike slušati promišljanja trojice mladih katolika prisutnih u javnosti. “Hrvatski katolički zbor Mi”, u suradnji s “Napretkom”, za isti je stol doveo Mislava Barišića, direktor zagovaranja pri Zakladi Svjetskog saveza mladih u New Yorku, Luku Tripala, pjesnika i člana Uredništva Glasa Koncila te Matiju Štahana, književnoga kritičara i publicista. Razgovor je moderirao dr. sc. Šimun Lončarević. Tema tribine česta je u medijima i kuloarima – na koji bi način katolici trebali biti prisutni u javnosti? Postalo je jasno da nema jednoznačnog odgovora, ali da katolici u hrvatskoj i međunarodnoj javnosti svakako trebaju biti prisutni više i bolje no što je to sada slučaj. Tribina je podcrtala da katolici trebaju biti ono što jesu, i to vedro svjedočiti, a ne se stalno pitati hoće li biti pogrešno shvaćeni i hoće li se (i) komu zamjeriti.
Pokušaj da se „pro life“ organizacija izuzme iz EU-financiranja
Upitan o svome javnom djelovanju u međunarodnom kontekstu, Mislav Barišić ispričao je, primjera radi, pravi pravni triler. Svjetski savez mladih u kojem je zaposlen nije vjerska organizacija pa su njezini članovi pripadnici različitih religija, a neki ne pripadaju nijednoj. Međutim, temeljna je vrijednost organizacije ljudsko dostojanstvo iz kojeg proizlazi zaštita života od začeća do prirodne smrti. Slijedom napisa na lijevo-liberalnom portalu Open Democracy, prošle je godine Lucia Yar, slovačka zastupnica u Europskom parlamentu povela inicijativu prema Europskoj komisiji kojoj je cilj bio lišiti projekte udruge Svjetski savez mladih (WYA) sredstava iz fondova Europske unije. U pismu koje je uputila Europskoj komisiji postavila je pitanje kako udruga, koja smatra da život počinje začećem, može za svoje projekte dobivati sredstva Unije. Kao odgovor, Europska izvršna agencija za kulturu i obrazovanje (EACEA) otvorila je revizijski postupak nad već provedenim projektima WYA. Donijela je teško shvatljiv zaključak da WYA krši temeljne vrijednosti Europske unije.
„Temeljne vrijednosti možemo pronaći u Ugovoru Europske unije, u članku 2.; to su poštivanje ljudskog dostojanstva, sloboda, jednakost i demokracija, zaštita ljudskih prava, jednakost muškaraca i žena. Mi, dakako, ne kršimo nijednu od tih vrijednosti – ta je insinuacija uopće uvredljiva, međutim, njihov je zaključak bio da nam treba obustaviti sredstva. Sredstva su nam trenutno zamrznuta“, rekao je Barišić. WYA je odgovorio na sva pitanja – između ostaloga, citirajući standardne udžbenike iz biologije. Odgovorio je i pozivajući se na temeljne dokumente Unije, a ne neobvezujuće dokumente koji zagovaraju pobačaj i rodnu ideologiju, na koje se pozvala EACEA. Pitanje je, pojasnio je Barišić, kako tko tumači „temeljne vrijednosti Europske unije“ a pravna je situacija jasna – one se moraju tumačiti na temelju Ugovora o Europskoj uniji i Povelje temeljnih prava Europske unije, a ne neobvezujućih rezolucija.
„Naveli su kako mi odbacujemo tvrdnju da rod može proturječiti biološkom spolu ili da se koristimo pojmom roda u vrlo uskom smislu, ograničavajući ga samo na žene i muškarce, a da ništa ne govorimo o LGBTIQ osobama. Kažu da u našim dokumentima stoji kako je obitelj prirodna temeljna jedinica društva, te kako tvrdimo da unutar obitelji postoji komplementarna uloga majke i oca, te kako bi se ta tvrdnja mogla koristiti kako bi se sugeriralo da istospolni ili samohrani roditelji nisu obitelji. Srž spora leži u tome čime se koristimo za tumačenje temeljnih vrijednosti EU-a. Mi se jasno držimo pravnih principa. Poštujemo ugovore EU te pravno obvezujuće dokumente, ali od nas se ne može zahtijevati da pristanemo na pravno neobvezujuće strategije i dokumente koje su razne institucije EU-a usvojile te koje zrcale partikularna mišljenja“, rekao je Barišić.
Potpredsjednica Europske komisije dala je za pravo Svjetskom savezu mladih, no slučaj je još uvijek otvoren. Važan je jer otvara pitanje što zapravo čini identitet Europske unije i kamo smjera njezina budućnost. Barišić je pojasnio i da je sastav EU-parlamenta promijenjen od prošloga saziva, no to još nije vidljivo u institucijama – tek u glasanju EU-zastupnika o migracijama i zelenoj agendi. „Međunarodne organizacije ne odražavaju nužno mišljenje većine“, istaknuo je. „To da je obitelj temeljna jedinica društva dolazi iz Međunarodnoga ugovora o ljudskim pravima, iz članka 23. Oni koji dovode u pitanje našu usklađenost s EU-vrijednostima, dovode u pitanje temeljne ideje na kojima je osnovana Unija“, pojasnio je Barišić. „Objavili smo cijelu komunikaciju s agencijom, na što su tražili da izbrišemo sva imena pozivajući se na GDPR“, napomenuo je.
Ujedinjeni narodi – poprište ideološke bitke
„Prije dva tjedna završila je godišnja komisija o stanovništvu i razvoju koja je od 1994. postala poprište ideoloških bitaka. I ove godine završni dokument nije usvojen jer nije bilo konsenzusa, što je slučaj svake druge godine. Redovito pitanje spoticanja bude kako se odnositi prema sintagmi „seksualna i reproduktivna prava“. Zagovornici toga termina smatraju da ne samo da treba promicati razne oblike kontracepcije, nego i pobačaj. Određen broj država tomu se jasno protivi. Ove godine među protivnicima je bio i SAD, jedan od najvećih donatora Ujedinjenih naroda. Žalosno je što iz godine u godinu vidim kako Europska unija sve više djeluje kao jedan glas, praktički sve države Europske unije koje imaju vlastito predstavništvo, pristaju na takav jezik. Ekonomski razvijene države zapadne Europe nameću „seksualna i reproduktivna prava“ državama u razvoju. Hrvatska je malen kotačić te pri komisijama ne zauzima jasan stav. Primjerice, nedavna 70. Komisija o statusu žena prvi je put usvojila dokument preglasavanjem. Inače, dokument bi se povlačio. SAD je tražio da se definira termin „rod“; tražili su da se vrati definicija iz 1995., da se „rod“ odnosi na muškarca i ženu. Predstavnik Nizozemske i predsjedavajuća iz Costarike nisu uopće dopustili da se o tome raspravlja, proglasili su odgodu te je to maknuto s dnevnoga reda. odgodu su podržale sve zemlje Europske unije osim Mađarske, no Italija i Češka imale su potrebu javiti se i reći da stoje kod definicije roda koja označava žene i muškarce“, ispripovjedio je Barišić.
Priziv savjesti u ljekarni
Luka Tripalo otkrio je kako odlazak u novinarstvo iz farmacije, svoje temeljne struke, nije bio njegov plan, nego posljedica moralno-etička krize u cijeloj farmaceutskoj struci. „Ljekarnici imaju mogućnost priziva savjesti. Postoje dvije vrste priziva – prva je da ljekarnik nikada ne smije izdati pacijentu nešto što bi mu moglo naškoditi – a druga je onaj koji ne mora imati svatko, a on se temelji na uvjerenjima. On se kod nas odnosi na izdavanje kontracepcije. Kao katolik, netko može imati priziv savjesti na kontracepciju iz dva razloga. Prvi je na temelju spolne etike a drugi je stručno utemeljen, naime zna se da ona može uzrokovati pobačaj prije implantacije ploda. To se u dokumentaciji ne naziva pobačajem, bez opravdanja, jer riječ je o predkliničkoj trudnoći. Takav se pobačaj sa standardnim hormonalnim kontraceptivima događa jednom u jedanaest godina. To je statistička procjena. Naravno, u nekim se slučajevima kontracepcija koristi kao lijek, a ne isključivo za sprječavanje razvoja ploda“, pojasnio je Tripalo.
Ispričao je kako je počeo raditi u ljekarni s prizivom savjesti, što je moguće samo u ljekarnama u kojima je još jedan magistar farmacije u smjeni. „U 90 posto ljekarni u Hrvatskoj to nije slučaj. Imate tri opcije: jedna je da zanemarite svoj priziv savjesti, druga je da lažete da lijeka nema i treća je da kažete da nešto ne izdajete. „Nakon što sam poslan u jednu malu ljekarnu velikoga ljekarničkog lanca, moj je karijerni put išao nizbrdo. Nakon dva do tri mjeseca rada upućena je prva žalba. Poslodavac mi je dao do znanja da, ako se tako nastavi, neće me moći zadržati. Nisam ni htio ostati u takvim uvjetima – svakodnevne resivnosti i prijetnje. Kada se situacija prelila na moj kolektiv, dao sam otkaz“, prisjetio se Tripalo. „Na završnom razgovoru rekli su mi da nisu znali što ih očekuje jer ja sam bio jedini s prizivom savjesti, a lanac ima više od 100 ljekarni. To ne znači da priziv savjesti u ljekarnama ne postoji, nego da ga kolege ostvaruju na način da najčešće lažu. Ja to nisam htio. Tim više što priziv savjesti stoji u pravilniku. Struka nije dovoljno organizirana da bi se tomu usprotivila. Otkad sam izašao iz struke, stanje se pogoršalo. Imali smo vrlo nepovoljne promjene Kodeksa ljekarničke etike i deontologije, koje su dodatno otežale priziv savjesti“, pojasnio je.
Osobno svjedočanstvo i institucionalni kompas
Na moderatorovo pitanje može li snažno osobno svjedočanstvo nadomjestiti institucionalni kompas, Luka Tripalo niječno je odgovorio. Njegova priča, pojasnio je, posljedica je višedesetljetnoga zanemarivanja etičkoga kodeksa u struci, što najbolje pokazuje činjenica da na kolegiju ljekarnička etika nije bilo nijednoga seminara posvećena temi priziva savjesti, ali je zato cijeli seminar na farmakologiji imao cilj uvjeriti studente da hitna kontracepcija nije abortivna, što jest.
„S druge strane, osobno svjedočanstvo možda može nešto pokrenuti. Javilo mi se više kolega koji su tražili više informacija; saznao sam da većina kolega skriva svoj priziv savjesti. To je otvorilo priliku da se o tome više i detaljnije progovori. Kodeks etike i deontologije promijenjen je – što je paradoks jer se takvi kodeksi u pravilu ne mijenjaju – izbačen je gotovo svaki spomen savjesti, morala i etike. Imao sam prilike pisati o tome a prije nekoliko mjeseci držao sam i predavanje riječkim studentima o prizivu savjesti“, posvjedočio je.
Otkazivanje kulture?
Suvremena kultura nerijetko je ne tek nekršćanska nego i poprilično besmislena pa je postavljeno zanimljivo pitanje jesu li vjernici u Hrvatskoj „otkazali kulturu“ i imaju li uopće interesa za nju, ako nije sakralna.
„Vjernici su često zgađeni kulturom, pa se zadovoljavaju time da se konzumacija kulture svede na mrvice. A čovjek koji se hrani mrvicama sve je nervozniji. Za umjetnika dobro je dobro umijeće, ljepota je stvaralačka ljepota a istina je istina strukture“, rekao je Tripalo citirajući Dorothy Sayers. „Ljepota nije izum kršćana nego je Božji dar; do nje se može doprijeti i ako čovjek ne govori o nečem što je sakralno. O sakralnom se može dostojno govoriti jedino tako da se zadovolji primarni uvjet koji je Božji“, napomenuo je. Konstatirao je tendenciju otkazivanja kulture, no problem vidi u kriteriju otkazivanja – kada je otkazivanje kriterij i moralnost i istina, tada je ono vrlina jer je odbijanje zla. Loše bi bilo otkazivati nešto bez moralne prosudbe jer tu najviše stradava istina, ustvrdio je Tripalo.
Put k izlječenju medija
Pitanje svih pitanja bilo je upućeno Matiji Štahanu – što za njega znači djelovati javno, a ne tek privatno. „Ako djelujem javno, želim obogatiti tu javnost. Tu moram poći od svojih najdubljih uvjerenja o tome što je dobro za društvo. Kršćanske vrijednosti nameću se kao logičan horizont prema kojem želim voditi javnost. Međutim, u javnosti se isprepliće milijun različitih mišljenja i pogleda“, rekao je.
„Već kao dijete postao sam ovisnik o medijima. Koliko sam o njima bio ovisan, toliko ih nisam mogao smisliti zbog jednoumlja koje se u njima nametalo. Iz te rane traumatizacije izlječenje sam pronašao time što sam se u njima počeo pojavljivati i artikulirati svoja mišljenja“, pojasnio je Štahan. Istaknuo je da su mediji pokazatelj mentalnoga stanja nacije, ali su oni i oblikovatelji toga stanja. „Zato mi se čini da je jedna od glavnih bitaka za vjernike bitka za zdravlje medija, za etiku u medijima, i za obranu prava na kršćanski glas u medijima. Otpočetka mi je bilo jasno koja će mi vrata biti zatvorena a koja otvorena; da u većinu glavnostrujaških medija ne mogu. Jedina se anomalija pojavila u vidu “Petoga dana”, prisilno pluralne emisije na HRT-u, gdje sam spletom okolnosti završio. Taj mi je prozor s vremenom otvorio put u niz medija u kojima nisam očekivao da ću se pojaviti. Nisam doživio šikaniranja zbog zastupanja kršćanskih vrijednosti. Čini mi se da je to proizlazilo iz činjenice da ih se nisam libio nedvosmisleno artikulirati, primjerice pravo na život“, rekao je .
Problem kvalitete javnoga govora o vjeri
„Rekao bih da u Hrvatskoj nedostaje kvalitetnih obrana vjere u javnosti. Često oni koji artikuliraju kršćanske vrijednosti u javnosti takvi su, što se tiče kvalitete, da bi bilo bolje da ih ne artikuliraju. U mlađim naraštajima – pa i ovdje, u publici – vidim neke koji će danas-sutra te vrijednosti moći vrlo kvalitetno argumentirati i braniti u javnosti. Kada gledamo širu povijesnu perspektivu, hrvatski mediji jesu zatrovani činjenicom kontinuiteta s novinarskim i političkim elitama iz komunističkoga sustava, kontaminirani su time što su im vlasnici takvi da omogućuju nekritičko prelijevanje dominantnih i pomodnih vrijednosti globalnih središta moći u hrvatske medije. Ipak, ne živimo u toliko zatvorenom društvu da se s vremenom ne bi spremao preokret. Jedna je vrsta preokreta fleksibilizacija medijske moći; sve ono čega nedostaje u glavnostrujaškim medijima, počelo se pojavljivati na internetu u vidu portala i podcasta. Drugo, u tim medijima sporadično se pojavljuju valjani kvalitetni komentatori. Premda kao društvo svjedočimo eroziji vrijednosti, i premda smo u civilizacijskom smislu u neveselom trenutku, i premda tendencije koje naslućujemo nisu povoljne, dobro je što postoji mladi naraštaj koji će donijeti ravnotežu u medije i time stvoriti preduvjet za ozdravljenje nacije“, pojasnio je Štahan.
“Naravno, to ne znači da je to jamstvo posvemašnjem preokreta u Hrvatskoj. Dugo smo imali širinu i ukorijenjenost hrvatskog naroda u kršćanskim vrijednostima, nekad po inerciji (no bolje po inerciji nego nikako), ali nismo imali obranu kršćanskih vrijednosti u akademskoj i medijskoj eliti. Sada možda dođe do erozije kršćanskih vrijednosti u smislu širine njihovih zastupatelja, no u eliti će biti oni koji će usmjeravati društvo prema dobru, i to kršćanskim vrijednostima“, vizionarski je prokomentirao Štahan.
Postkršćanska ljevica i postkršćanska desnica
Djelovanje Crkve danas u pravilu je više reaktivno nego proaktivno, činjenica je koju je i Matija Štahan prokomentirao. „Doista se u velikoj mjeri djelovanje danas svelo na reaktivno, međutim, čini mi se da je teško zamisliti uvjete u kojima se ne bi svelo na to. Ako razmišljamo o ključnim idejama koje dominiraju Hrvatskom, Zapadom i svijetom posljednjih desetljeća, to je logično. Vrijednosti suprotstavljene kršćanskima jesu u nadiranju. Bilo bi dobro kada bi kršćansko djelovanje moglo biti plodonosnije i kreativnije, kada bi moglo evangelizirati na kreativan način, no to je danas doista teško. U politici ne samo da je ljevica gotovo posve postkršćanska, nego je i desnica gotovo posve postkršćanska. U Americi se posebno vidi ničeanstvo i desno neopoganstvo zaodjeveno kršćanskim ruhom, čije temeljne ideje nisu kršćanske, kao i u ograncima kršćanstva koji se nekršćanski ponašaju, primjerice u nekim protestantskim crkvama. Vidimo to i u Europi – primjerice, francuska desnica ne baštini kršćanske vrijednosti kao što je svetost života od začeća do naravne smrti. Stare stranke kršćanske demokracije pretjeranim su se kompromisima i jalovošću dale kompromitirati i izgubile povjerenje kršćana. To nije ništa novo; komunizam i nacizam bili su postkršćanska ljevica i postkršćanska desnica, no na ruševinama Drugog svjetskog rata kršćani su opet mogli izgraditi nešto kao što je Europska unija… što se opet može pretvoriti u svoju suprotnost. U Hrvatskoj je kršćanska građanska intelektualna klasa krajem Drugoga svjetskog rata bila devastirana, a nije joj bilo dopušteno obnavljanje tijekom Drugoga svjetskog rata. Zato nije čudno da je u svojim pojavnostima reaktivna. Tu postoji i problem institucionalnog djelovanja kršćana. Ono treba biti prožeto kršćanskim duhom, ali ne smije biti zarobljavajuće jer tada te institucije neće odrađivati svoju svrhu, nego će okrenuti nečemu što ne odražava cjelinu društva. Ne možemo kristijanizirati institucije u toj mjeri da ih podvrgnemo svim kršćanskim vrijednostima. Kršćanstvo je ono što oplemenjuje i obogaćuje svaku vrstu djelovanja. Međutim, ne može se svaka vrsta djelovanja svesti na ono kršćansko“, rekao je Štahan, uz odjek iskustva tajnika Društva hrvatskih književnika.
Sol posvuda: I pustinjaci i Danijel
U zanimljivoj raspravi, postavljeno je pitanje je li postliberalna struja američkih katolika poput Patricka Deenana i J. D. Vancea dobar model za djelovanje katolika u suvremenom kontekstu. Štahan je odgovorio potvrdno, konstatirajući kraj naivno shvaćene liberalne demokracije „koja će nas odvesti u liberalnu utopiju i donijeti mir svijetu i rast BDP-a ad infinitum“.
„Liberalni konsenzus je gotov. Američki studenti opredjeljuju se za ničeansku ili katoličku desnicu. Gladen Pappin odbacio je katolike u američkom Vrhovnom sudu kao dobar politički put, kaže da je potrebno nešto drugo“, rekao je Štahan, odbacujući „previše revolucionarne“ zahvate u društvu koji bi bili, kako smatra, kontraproduktivni. „Potrebno je i moguće djelovanje kapilarno djelovanje, bez rušenja institucija. Među američkim katolicima dugo je bjesnila polemika o tome je li katolički postliberalizam pravi put, ili je Benediktova opcija pravi put. Moje je mišljenje da to dvoje nije međusobno suprotstavljeno, nego je komplementarno; netko može graditi paralelne institucije, a netko treba biti u politici. Sol treba biti posvuda. Moramo imati i pustinjake i Danijela u Babilonu, koji će usmjeravati političku neman prema većem dobru. Na pomolu je jača polarizacija, nije jasno u kojem će ići smjeru društvo ići. Kršćani trebaju biti spremni“, poručio je Štahan.
Ne autocenzuri i autosabotaži
Tribina je bila iznenađujuće osvježenje iz više razloga. Znanje, iskustvo i rječitost sudionika nadahnuli su sve koji su ih slušali. Također, razlog je smislenosti njihova govora osobna autentičnost, odluka da se djeluje u skladu sa svojim talentima. Moglo bi se čak reći da su Barišić, Tripalo i Štahan iznimka od povlačenja koje previše često karakterizira katolike u Hrvatskoj.
Iz želje da se svima svide i nikome ne zamjere, katolici nerijetko – i kada javno govore – ništa zapravo ne kažu. Daleko od toga da bi posvjedočili snažnu i oslobađajuću poruku Isusa iz Nazareta koji je upravo zbog „tvrde besjede“ (Iv 6) bio i ostao toliko (ne)privlačan. Čak se i na tribini „Sol zemlje“ između redaka mogao osjetiti stav kako kršćani ne smiju pretjerivati, kako ne trebaju uznemiriti duhove. Taj se stav donekle može pripisati nasljeđu komunizma i kulturi političke korektnosti. Ipak, ne u potpunosti; njegovi su izvori u dobroj mjeri mlakost, prosječnost i kukavičluk. Najveći problem katolika danas nije sekularizam, nego autocenzura i autosabotaža. Trojica govornika na tribini „Sol zemlje“ znak su da, usprkos svemu, Duh ipak i dalje puše gdje hoće.
