„Život je kao pletenje s lijepim i lošim koncima, s lijepim i nezgrapnim rupama. Tako prečesto vjerujemo da moramo imati samo lijepe konce i lijepe omče. Ali, tada je rezultat jednoličan i dosadan. Nezgrapno i naopako pletenje može imati puno više živosti. Tako jednolične i dosadne omče našega života – promašaji i pogreške – čine dio posebnih uzoraka našega zvanja“, piše karmelićanin o. Wilfried Stinissen o nečemu što je nazvao askezom slabosti. Jer, prema njemu, “želimo li privući na sebe pozornost Gospodinovu, moramo biti maleni i slabi“. „Onaj tko misli da je izvrstan ili jak nema što očekivati od Isusa. Među svim oblicima askeze, askeza slabosti je najvažnija. Njezino otkriće je odlučujuća prekretnica u našem životu. Sve što je bilo zapreka, sada postaje pomoćno sredstvo, sve što je ranije budilo klonulost i potištenost duha sada postaje izvor radosti i pouzdanja. Na taj način izbjegavamo najopasniju od svih napasti: klonulost duhom, potištenost i utučenost”, objašnjava Stinissen, a te njegove riječi najbolje bi se mogle primijeniti ovih dana na ono što nam je u baštinu ostavila Tea Perović, majka četiriju djevojčica, supruga, profesorica i autorica knjige „Stvorene smo za Nebo“.
Teška maligna bolest koja je Teu zadesila prije nekoliko godina, u naponu životne snage i s četvero male djece, nije bila razlog njezina klonuća i predaje, nego upravo suprotno. Probudila je u njoj nadnaravnu snagu za životom, ali čak niti ne za ovozemaljskim životom, kojega je do prošloga petka usprkos i unatoč svemu živjela punim plućima. Nego za onim vječnim, nebeskim životom, kojemu je posvetila svojih nekoliko godina upravo kroz spomenutu knjigu i niz svjedočanstava diljem Hrvatske, doslovce podižući iz mrtvih sve one koji su zbog teških situacija i bolesti klonuli duhom i predali se.
Tea je, kao posve obična žena i majka, krhke građe i tijela načeta bolesti, uspjela ono što tisućama propovjednika neće poći za rukom, a to je radosno navijestiti Kraljevstvo nebesko. Naime, nakon što je doznala za svoju tešku dijagnozu, poslije prvotna šoka, usred noći, oblivena suzama uspjela je prijeći onu fizičku granicu i spoznati svu snagu onostranog svijeta. Utješiti se da je vječnost cilj, a sve ovo što nas okružuje prolazno i potrošno. Sve brige su joj nestale u toj sekundi spoznaje, čak i one najveće i najteže o životu njezinih curica nakon njezina odlaska.
„Ne bojim se umrijeti. Ne bježim od takvog plana za moj život. Osjećam odgovornost za svoju djecu, i naravno, želim živjeti zbog njih. Biti im majka i ispuniti tu ulogu koju mi je Bog namijenio. Želim ih bodriti i podupirati na njihovu putu. Želim izvršiti svoju moralnu i vjerničku ulogu da im prenosim iskustvo vjere i spoznaje o živome Bogu i da im životom, više nego riječima, svjedočim o onome u što iskreno vjerujem. O neprocjenjivoj i neograničenoj Ljubavi koja sve pobjeđuje, sve obnavlja i svemu daje smisao. Opet, svjesna sam da i kad mene ne bude, a one još budu malene, Majka Božja će me zamijeniti. Ona je cijelo vrijeme ionako ovdje, u sjeni, puštajući mene da budem u prvom planu kao njihova zemaljska majka“, napisala je Tea u svojoj knjizi, dodajući kako će Gospa kad ona prijeđe u vječno kraljevstvo zauzeti „njezino mjesto, ispuniti svaku prazninu, ispraviti svaku krivinu i nastaviti se brinuti za njih“.
Teino svjedočanstvo snažnije je od smrti i Tea ju je pobijedila još za svojega života. Baš kao i svi oni sveti ljudi koji su u svojoj krhkosti i slabosti spoznali snagu nebeske stvarnosti i predokus vječnosti. Kojega nam je Tea Perović u svojoj knjizi i svjedočanstvu ostavila kao trajnu ostavštinu.
