NJEZINA PROMENADA VII.

Kroz mračni tunel do svjetla – sinulo mi je što znači da ‘nada ne postiđuje’

Zemaljski je život tek trenutak koji izblijedi poput pepela. Znamo li to, isplati boriti se za dobro, makar se uspjeh ne nazire odmah, sada i ovdje.

Autor: Marina Katinić Pleić
event 10.03.2025.
Photo: Marina Katinić Pleić

„Nada ne postiđuje“, sinulo mi je danas u tramvaju. To je geslo 2025., jubilejske godine. Što to zapravo znači, zapitala sam se, budući da se u posljednje vrijeme ne primjećuje baš mnogo razloga za nadu, barem na ovome svijetu. U tijeku je geopolitičko preslagivanje s neizvjesnim ishodom; kada velike sile miješaju karte, to je nerijetko na štetu malih naroda.

Demografska situacija Hrvatske, statistički i matematički, put je bez povratka. Mladi ljudi uglavnom žive samo za sadašnji trenutak, u zamrznutom prezentu, i ne pada im na pamet da nešto čekaju ili se za nešto žrtvuju. Očekivanja pravednoga mira za Ukrajinu potapaju se poput brodova, a umorna i stara Europa nema snage ni za unutarnju sigurnost, a kamoli za obranu.

Hrvatsko ministarstvo ukinulo je papirnate upisnice, a na digitalne stavilo dvije kategorije: „roditelj/ skrbnik 1“ i „roditelj/ skrbnik 2“ da bi, nakon nezgodne peticije, uklonilo ovo „1“ i „2“. Ideologije nam ne prodaju više udruge i međunarodna tijela, nego i tvrtke; T-com i pekara „Pan-pek“ udružili su se u bombardiranju statistikama o govoru mržnje protiv raznih manjinskih skupina koji, navodno, radioaktivno zrači odasvud.

Nešto prije Međunarodnoga dana žena, posjetitelji iz Europske komisije mrtvo-hladno pitali su predstavnike hrvatskoga ministarstva što je Hrvatska poduzela kako bi povećala udio vozača među ženama. Riječju, napad na razum, i to iz teške artiljerije. Pa ipak, prošavši iz Mesničke tunelom do Radićeve, pa u knjižnicu na Krvavom mostu, iznenada mi je sjelo u dušu što znači da “nada ne postiđuje“.

Moguće je nadati se samo s pogledom u ono što još nije; u budućnost… u vječnost. Prolaznost obličja ovoga svijeta podsjeća da postoji „jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo“ (Heb 11, 1). Svijet je mističan; oči, uši i ruke ne mogu dohvatiti misterij koji tek malo razumijemo, koji daje smisao svemu ovome što vidimo. Bog je misterij. Duhovni svijet postoji; postojanje smrću ne završava. Samo u tom obzoru moguće se nadati. Krist je mučen i ubijen, ali živi onkraj smrti. Zemaljski je život tek trenutak koji izblijedi poput pepela. Znamo li to, isplati boriti se za dobro, makar se uspjeh ne nazire odmah, sada i ovdje. Pobjeda istine i dobra je ondje….u budućnosti ovoga svijeta, ali konačno u vječnosti budućega, onkraj smrti.

Pročitaj više

“Posebno cijenim poslanje Udruge „Ruah“ koje nas sve podsjeća da čovjek nije stvoren samo za materijalni napredak, nego za život u zajedništvu s Bogom. U vremenu kada mnogi osjećaju duhovnu prazninu, usamljenost i gubitak smisla, svako nastojanje koje čovjeku pomaže otvoriti se Božjemu djelovanju ima posebnu vrijednost.”

Posljednjih nekoliko godina susrećem se s mnogo Ukrajinaca u Međugorju i u Ukrajini. I sam budem zapanjen kada vidim koliko njima znači Međugorje, Gospina blizina, molitva… Međugorje im daje nadu u bolje sutra, po molitvi dobivaju mir u svojim srcima. Mnogi roditelji plaču nad ubijenom djecom, žene za muževima, djeca za roditeljima. No Gospina blizina ih umiri i dadne im snagu da mogu nastaviti svoj život, bez mržnje, bez osvete.

Ono što se u 19. stoljeću sramotno nazivalo “iskušenjem melankolije”, moderni pastiri i liječnici bez oklijevanja dijagnosticiraju kao teški oblik kliničke depresije.