„Richard Dawkins tvrdi da je kulturološki kršćanin najmanje od 2007. godine, ali to ga nije spriječilo da se gdje god stigne bori protiv kršćanske vjere… Ako pak jednom postane kršćaninom, to će biti zbog čina volje i vjere u osobu Isusa Krista, a ne zbog nostalgije prema božićnim pjesmama. U svakom slučaju, ja mu to od srca želim“, veli Ivo Džeba na portalu Bitno.net.
Kad sam pročitao Dawkinsovu izjavu u kojoj za sebe kaže da je kulturološki kršćanin, pitao sam se: što to uopće znači? I treba li se radovati činjenici da zakleti ateist sebe tako naziva?
Prisjetih se jednog prizora iz Hamburga. U trgovačkom centru Saturn popeo sam se na četvrti kat, došao do polica s Blu-ray koncertima i potražio slovo „N“. Uzeo sam koncert finskog gothic-metal benda Nightwish – tehnički izvrsno upakirano izdanje. No, na omotu: citat Charlesa Darwina i ime Richarda Dawkinsa kao gosta koncerta. Tada sam znao – ne kupujem! Rekoh sebi: došao sam po glazbu, a ne po ateističku propovijed. Naime, kao što ne kupujem album koji nosi poruku protivnu mojoj kršćanskoj vjeri, tako ne mogu prihvatiti ni oblik kršćanstva koji je samo dekor bez korijena.
Richard Dawkins je u jednom razgovoru izjavio: „Smatram sebe kulturološkim kršćaninom. Nisam vjernik, ali postoji razlika između vjernika i kulturološkog kršćanina… Volim crkvene himne i božićne pjesme i na neki se način osjećam kao kod kuće u kršćanskom etosu… Mi [u Ujedinjenom Kraljevstvu] smo ‘kršćanska zemlja’ u tom smislu… Ne bih bio sretan kada bismo, primjerice, izgubili sve naše katedrale i naše prelijepe župne crkve… Kad bih morao birati između kršćanstva i islama, svaki bih put izabrao kršćanstvo. Čini mi se da je to u svojoj biti pristojna religija, na način na koji islam to nije.“
Zašto ovo spominjem? Zato što je u tome sažeta ista logika koja stoji iza pojma „kulturološko kršćanstvo“ – voljeti plodove, ali prezirati korijen. Slušati božićne pjesme, diviti se zvonima i katedralama, a istodobno ne slušati Riječ Božju zapisanu na stranicama Evanđelja.
Ivo Džeba na Bitno.net upozorava: „Kulturološki kršćani misle da će kršćanski ambijent koji vole opstati, čak i ako zapuste njegov korijen – a to je vjera.“
Nažalost, ovo nije samo problem Dawkinsa. I mnogi vjernici danas žive slično – ispunjavaju crkve na velike blagdane, čuvaju običaje, ali ne traže osobni susret s Kristom.
To je poput smokve koju je Isus prokleo – imala je lišće, ali nije imala ploda (Mk 11,13-14).
I jučer, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, mnoge su crkve bile pune. Mnogi su došli iz tradicije, iz navike, „jer se oduvijek išlo“, ali bez stvarne želje da budu poput Marije – poslušni Božjoj riječi i vjerni Božjem naumu. Time, htjeli ili ne, svjedoče da i njihova vjera, ako ostane samo u folkloru, može imati mnogo lišća, ali ni traga plodu.
Marijina veličina ne izvire samo iz njezina majčinstva, nego iz poslušnosti Bogu tj. iz onoga: „Neka mi bude po tvojoj riječi.“ To je put blaženstva koji Isus otvara svima. I kršćanima i onima koji možda nisu dio naše zajednice, ali slušaju i vrše volju Božju.
Zapadna kultura, međutim, sve više izgleda kao da želi ubiti vlastitu memoriju o Bogu. Svoju duhovnu baštinu proglašava teretom, a Božji poredak preprekom. Militantni ateizam ne želi samo živjeti pokraj vjere – želi vjeru istjerati iz javnog prostora i pretvoriti je u muzejski eksponat.
Biblija nas podsjeća da je Bog iz kaosa stvorio red: svjetlo i tamu, nebo i zemlju, more i kopno. „I vidje Bog da je dobro.“ (Post 1) Danas se moramo pitati – bi li Bog, gledajući naš svijet, mogao reći to isto?
Čovjek je postao najveća prijetnja sam sebi i stvorenome. Umjesto da oblikujemo zajednički dom, pretvaramo ga u odlagalište otpada; umjesto da čuvamo život, proizvodimo smrt. Ostaje nam pitanje – hoćemo li mi, potaknuti primjerom Marije, vratiti korijen vjeri i ugraditi u svoje živote plod poslušnosti Bogu, ili ćemo dopustiti da kršćanstvo postane samo folklor bez Krista?
Kulturološko kršćanstvo možda čuva katedrale, pjesme i običaje, ali – ne čuva dušu.
