Poprilična je neistina, da ne velim laž, da se svećenici voze u automobilima od 100.000 eura, kao što je ovih dana izjavio naš mladi pjevač objašnjavajući zašto njega Crkva odbija. Odnosno, kako se kolokvijalno veli zašto „ne ide u crkvu“. Na stranu sad neki njegovi osobi razlozi prema kojima nije kompatibilan s crkvenim naukom, zadržimo se samo na voznom parku. Evo, potpisnik ovih redaka piše o Crkvi tj. o vjerskim zajednicama i vjerskim temama točno tri i pol desetljeća i dosad nijednom nije vidio hrvatskog svećenika ni biskupa ili kardinala u automobilu od stotinu tisuća eura. A vidio sam ih na stotine, čak i tisuće kad bi se zbrajalo.
Danas voziti automobil od 100.000 eura značilo bi voziti najvišu i najskuplju klasu, poput Audija A8, BMW-a „sedmice“ ili nekih njihovih SUV inačica. Molio bih čitatelje da svakako jave, a po mogućnosti i fotografiraju svećenika u takvom automobilu i da nam pošalju informaciju, pa ćemo je sigurno objaviti na našim stranicama. Međutim, siguran sam da se to nikad neće dogoditi.
S druge strane, radeći upravo ovaj žanr novinarskog posla, ne mogu zaobići i neke zgode o svećenicima i automobilima. Primjerice, kao kad su u svibnju 2020. župljani zagrebačke župe Resnik svojem župniku vlč. Marijanu Piskaču darovali novoga Golfa. Lijepo su prikupili novac među sobom i parkirali mu Golfa pred župnu kuću, a on je gotovo pao u nesvijest od šoka te ga je jedva jedvice prihvatio kao dar. Uporno je odbijao tvrdeći da je njemu njegova punoljetna Opel Vectra dovoljno dobra, premda tu i tamo ima nekih popravaka.
Zapravo tzv. „golf klasa“ svojevrsno je nepisano pravilo i preporuka svećenicima u izboru automobila za njihove potrebe. Reklo bi se – zlatna sredina. Uostalom, poznato je da mnogim svećenicima, osobito onima na seoskim i velikim župama, automobil služi kao „sredstvo za rad“, pa ih nemali broj prevali i po pedesetak tisuća kilometara godišnje. Toliko prosječan korisnik automobila ne prođe niti za pet godina. No, automobil je, gledano još socijalističkim očima, svojevrstan društveni statusni simbol, pa se i svećenike gleda preko toga nišana. Baš kao kad netko od susjeda ispred zgrade parkira novi automobil, svi se pitaju odakle mu. No otkako postoje krediti i leasinzi, tih je upita ipak manje, jer tko zna koliko je nesretniku još rata ostalo za otplatiti. No kad svećenik kupi novi automobil, čak i u klasi Golfa, onda se podigne silna prašina. A možda ga je i on uzeo na kredit, leasing ili mu ga je čak darovala obitelj. A možda i župljani kao župniku u Resniku.
Također, sjećam se kako je prije dobrih 20-ak godina u dijelu svećenika u katoličkim misijama u Zapadnoj Europi zavladala panika, jer se njihovom provincijalu nije svidio poprilično bogat vozni park. Koji nimalo nije bio neobičan u tamošnjem okruženju, ali je ubadao oči kad bi dolazili u Hrvatsku. Pa je posegnuo upravo za ovom „golf-klasom“ i mnogi su morali prodati nešto skuplja vozila i nabaviti jeftinija. „Upravo sam se riješio Mercedesa, ali sam uzeo nabrijanog Golfa s toliko dodatne opreme da je čak skuplji od Mercedesa“, povjerio mi se tada jedan svećenik, objašnjavajući besmisao cijelog zahvata. No i to je opet bilo debelo ispod stotinu tisuća eura s početka ovoga teksta.
Budući da se ta tema o svećenicima i automobilima s vremena na vrijeme povlači po medijima, jedan kolega novinar iz Hercegovine, kratko je prije nekoliko godina komentirao: „U nas je sramota da nam se župnik vozi u lošem autu. Jer onda ispada da smo loša župa“.
Eto, to su mjere kad se govori o svećenicima i automobilima. Ali i laži da se neki od njih voze u limuzinama od 100.000 eura. Demanti ću rado primiti na redakcijski e-mail.