Upravo ovih dana stigla je najava za ovogodišnji 36. Festival mladih ili Mladifest, koji će i ovoga kolovoza (doduše s nešto kasnijim početkom nego inače, tj. 4. kolovoza) okupiti na desetke tisuća mladih iz cijeloga svijeta. Simbolički se ova najava Mladifesta preklapa s početkom nove hodočasničke sezone u Međugorju, koja započinje upravo ovih dana uoči Uskrsa i za sam blagdan te bi mogla biti za samo Međugorje jedna od najposjećenijih i najživljih godina otkako su počela ukazanja prije četrdeset i četiri godine. Naime, status „nihil obstat“ (ništa ne priječi) koji je Međugorje dobilo u rujnu prošle godine od Dikasterija za nauk vjere, trebao bi u punini zaživjeti upravo u ovoj svojoj prvoj hodočasničkoj sezoni, jer je prošla, praktički, bila na svojem zalazu kad je objavljen.
Taj najviši status u službenom crkvenom vrednovanju ukazanja i nadnaravnih događaja donio je Međugorju višestruku korist. Točnije, mogao bi se držati krunom svih dosadašnjih crkvenih nastojanja u definiranju međugorskog fenomena, koji je rastao iz godine u godinu s jedne strane, a s druge bio snažno osporavan od mjesnih biskupa. Uvidjevši da međugorski fenomen ima brojne plodove, Vatikan je odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Prvo, pozabavio se samim ukazanjima kroz tzv. Ruinijevu komisiju, povjerenstvo koje je papa Benedikt XVI. osnovao 2010. i koje je radilo do 2014. kako bi se ušlo u korijen samoga fenomena, a to su ukazanja. Zaključeno je da se prvih sedam dana ukazanja već sad mogu držati autentičnima, a da će se ostalo i dalje promatrati i pratiti dok ukazanja traju, što je omogućilo sljedeći korak, a to je fokusiranje na plodove međugorskog fenomena. A oni su, doista, brojni. Od stotina evidentiranih tjelesnih ozdravljenja do tisuća i tisuća onih duhovnih, koja je nemoguće evidentirati, ali i više od tisuću svećeničkih i redovničkih poziva, koja su rođena u Međugorju. Pred tom stvarnosti službena Crkva naprosto nije mogla držati zatvorene oči. I marom pape Franje, Međugorje je izuzeto iz jurisdikcije mjesne biskupije i stavljeno pod vatikansku upravo, a lani je kao kruna svega došao i status „nihil obstat“.
U međugorskoj svakodnevici on, zapravo, nije donio ništa novoga. Duhovni program u crkvi sv. Jakova svakodnevno se odvija po ustaljenom ritmu: krunica, misa i euharistijsko klanjanje. Sakrament ispovijedi dostupan je gotovo tijekom cijeloga dana na svim većim jezicima svijeta, a pobožnosti poput krunice ili križnoga puta, bilo na Podbrdu, Križevcu ili pak u crkvenom ambijentu, gotovo je nemoguće izbrojati, jer su prepušteni hodočasničkim grupama i individualnim aranžmanima.
Jedna od vidljivih promjena otkako je „nihil obstat“ prije više od pola godine stupio na snagu odnosi se upravo na sama ukazanja, kojima se spomenuti Dikasterij nije bavio i koja se još uvijek nazivaju navodnima. Naime, redovite poruke svijetu koje Gospa upućuje preko vidjelice Marije Pavlović Lunetti, kao i jednom godišnje preko ostalih vidjelaca, od lanjskoga rujna kad je objavljen „nihil obstat“ imaju naznaku da se objavljuju s crkvenim dopuštenjem. Dakle, Vatikan se nije bavio ukazanjima, a vatikanski upravitelj u Međugorju daje Gospinoj poruci s ukazanja službeno dopuštenje. Malo neobično, ali neka. Međugorje svih ovih godina prati mnogo neobičnosti u tretmanu, pa ne treba cjepidlačiti na svemu. Jer je upravo iz ovoga maloga primjera razvidno da Vatikan sporednim putem, praktički, ozbiljno drži i do samih ukazanja. Bez kojih, kao što je svakome pametnome jasno, niti ne bi bilo međugorskog fenomena, koji nije mogao nastati sam od sebe, nego zahvaljujući isključivo ukazanjima s kraja lipnja 1981.
